Foto: 
autor nepoznat

Vodenica (osmi deo)

Posle Sretenovog odlaska, njih četvorica su seli ispred vodenice na planiranu pauzu za ručak. Najpre su sebi zavili cigarete od duvana koji je doneo Jovan, a iz konjskih bisaga su izvadili flašu rakije da se malo okrepe.

-Šta ćeš sada,Radovane?-upita ga Jovan.

-Nastavljam dalje sa ovim što sam započeo.Mislim da će za par dana,vodenica biti spremna da proradi, a onda,ako se neko od Radišića ne pojavi, idem ja da ih obiđem.- odgovori on.

-Ti si lud! Video si ovog bilmeza…šta će tek pokušati kod svoje kuće?!- uzviknu Milutin.

-Neće, ne bojim se ja njega. Uostalom, reći ću Mitru da kao slučajno ode i on tamo, mada sam siguran da će matori doći…sto posto.- reče Radovan,dok je zamišljeno gledao u daljinu.

Za to vreme,Sreten je žurnim kasom dojahao na belcu do svoje kuće. Stigavši, brzo je sjahao i potrčao prema kući, ostavivši zbunjenog slugu koji je prihvatio uzde.

-Oče! Moraš zvati žandare! Onaj tamo kod vodenice me je napao, a sa njim su…

-Stani! Nemoj da se dereš toliko. Sedi,smiri se…vidim da si besan. Hoću da čujem prvo ko je taj? Uostalom, poznavajući te,čisto sumnjam da su oni tebe napali. Pričaj!- reče mu Svetislav. Sreten je ispričao ocu događaje kod vodenice, malo okrenuvši neke detalje.Svo to vreme,Svetislav ga je pomno slušao, kada je čuo da je to Anđelkov sin njegovim licem je preletelo bledilo. Na drugom kraju kuće, u delu gde je bila kuhinja, kod vrata je stajala Miljana, koja je čula ceo razgovor. I na njenom licu su se dešavale promene, od tuge kada je čula da je Anđelko umro, do neke vrste radosti što je to njegov sin. „Ipak se oženio. Našao je nekog ko mu je pružio ljubav i rodio mu sina. Hvala bogu da je bar on imao makar malo sreće!“, razmišljala je u sebi.

-Govedo jedno! Šta ti izigravaš? Hoćeš žandare? Rekao sam ti da odeš tamo i da se samo raspitaš ko je i odakle je, a ne da započinješ kavgu!- drao se Svetislav na sina.

-Ali…- promuca uplašeno Sreten, videvši očev bes.

-Nema ali! Neću da čujem da si prišao tamo ni blizu. Sutra ću ja otići da popričam sa tim momkom. Ti se zadrži ovih dana malo na imanju, budi od neke koristi…jesi čuo?!

-Jesam oče.- reče Sreten, pognuvši glavu, još uvek ne shvatajući zašto je ovaj vodeničar uneo toliko nemira. Ustao je, izašao napolje.

-Nemoj da ti pada napamet i da si išao i do one šiparice…smiri se malo kući!- uzviknu za njim otac.

Kod vodenice, posle ručka koji niko od njih nije sa apetitom pojeo, novi drugari su nastavili sa radom. Pred kraj dana Radovan uzviknu:

-Dobro je ljudi! Dosta je za danas. Uradili smo i više nego što sam planirao.

On i Jovan su izašli iz potoka, pokupivši alat sa obale, dok su Čedomir i Milutin završavali svoj deo.

-Mogli smo još malo, još se dosta vidi.- reče Čedomir

-Nemojte…biće dana. Ako možete dođite i sutra ili ako imate nekih obaveza…- odgovori Radovan

-Nemamo ništa. Ne sekiraj se. Tvoji smo dok sve ne središ. Ko bi onoj bandi od naših očeva smeo izaći na oči.- doda Milutin.

Sva četvorica se slatko nasmejaše i sedoše da pripale.

-A,sem toga, ne smemo da te ostavimo matorom „kralju“ na milost i nemilost, ako si siguran da će doći.-reče Jovan.

-Hoće.Siguran sam. Ima nešto, što ga još boli iz prošlosti.-odgovori Radovan,dok su ga njih trojica zbunjeno pogledali.

-Reći ću vam sutra, kad završimo posao.

Pozdraviše se i njih trojica pođoše svojim kućama.

Komentari

Komentari