Foto: 
autor nepoznat

Vranac

Stevan je živeo na jednom salašu u Vojvodini. Imao je par jutara zemlje, kuću i okućnicu. Svoj život je posvetio konjima otkako je znao za sebe. Tu ljubav prema tim plemenitim životinjama je nasledio od svog pokojnog dede, koji ga je još dok je bio mali naučio mnogo toga o njihovom odgajanju.

Uvek su imali rasne konje, koje su vodili na razne izložbe, a neki od njih su bili i uspešni u trkama koje su se održavale u velikim gradovima. Za njihove konje su se otimali bogati vlasnici ergela širom Evrope i njihova porodica je bila na glasu. Kada je odrastao, oženio se, i ubrzo su počeli da se rađaju njegovi naslednici u koje je on polagao nadu da će, bar neko od njih, da nastave porodičnu tradiciju.

Sa svojom ženom je dobio tri sina i kćer, ali kako su godine prolazile, niko od njih nije pokazivao neko interesovanje da se bavi sa konjima. Brzo je došlo i vreme kada su, jedno po jedno, počeli da odlaze od kuće, najpre na školovanja, a potom su našli i razne poslove, većinom daleko od kuće u kojoj su se rodili. Sinovi su otišli u inostranstvo, a kćer se udala i sa mužem živela u Beogradu.

Stevan je ostao na salašu sa svojom ženom i konjima. Godine su prolazile, deca su sve ređe dolazila, a i oni su vremenom zbog starosti i bolesti koje su ih polako stizale, prestali da idu kod njih. I konje je Stevan počeo polako da prodaje. Na kraju mu je ostao samo njegov dugogodišnji ljubimac...njegov vranac. Otkako se oždrebio njega je zavoleo, kao nijednog konja pre. Često ga je jahao dok je bio zdraviji, ali i to je postalo sada retkost.

Došao je i dan kada je i njegova žena umrla, tiho u snu i Stevan je ostao sam. Javio je deci da im je majka umrla i oni su već sutradan bili tu kako bi se sahrana obavila. Posle sahrane su razgovarali sa njim, o njegovoj budućnosti. Sinovi su ga ubeđivali da proda salaš i ode u dom...kćer bi ga pozvala kod nje, ali i ona je imala mali stan gde je živela sa mužem i dvoje dece.

-Deco moja! Ne brinite se vi za mene. Drago mi je što ste izrasli, stvorili sebi porodice, ali moje mesto je ovde, na salašu. Još mogu kako tako da se brinem o sebi, a i bliže sam grobu vaše majke da je obilazim.

Sutradan su deca otišla svojim kućama, a Stevan je ostao sam. Izašao je iz kuće i otišao do štale gde ga je čekao njegov verni vranac. Prilazeći njegovom boksu video je da nešto nije u redu. Njegov ljubimac nije stajao kod ogradice, već je unutra ležao na senu i tiho je zarzao kada je Stevan prišao. Stevan je shvatio da i njegov ljubimac umire, da je i njegovo vreme došlo.

-I ti ćeš da me napustiš, stari moj! - reče mu on, pomilovavši ga po sapima. Srce mu se steglo od bola, za kratko vreme posle njegove žene, koju je voleo celog života, odlazi i druga njegova velika ljubav.

Ustao je i krenuo nazad u kuću. Unutra je pronašao svoju lovačku pušku u koju je ubacio dve patrone i vratio se nazad u štalu. Prišao je boksu gde je ležao njegov vranac. Najpre se oprostio od njega, zagrlivši ga poslednji put, ustao i nanišanio u njega. Vranac ga je gledao ne pomerivši se dok je Stevan povlačio oroz i pucao u njega.

-Zbogom prijatelju stari!- reče Stevan posle pucnja u pravcu mrtvog vranca.

Seo je u njegov boks, pušku namestio sa cevi uperenu u svoje srce.

-Dolazim kod vas!- reče i povuče oroz.

Komentari

Komentari