Foto: 
autor nepoznat

Vreme je da pustiš sećanja

Kao devojčica se plašila da ostane sama u kući, pa je otvarala vrata, čim bi majka otišla na posao, i sedela na betonu kod garaže udišući miris benzina što je izlazio ispod autobusa na početnoj stanici, stvarajući masne mrlje po putu. Udisala je snažno otvarajući nozdrve,  približavajući se živoj ogradi koja ju je štitila od radoznalih pogleda. Taj miris ju je neodoljivo privlačio i sada kao odraslu ženu ali nije mogla da pronikne u pitanje: "Zašto?"

Sada je živela u maloj prizemnoj kući u kojoj se vrućina skupljala u centralnom delu sobe u kojoj su spavali, preteći da im padne na glavu sa niske tavanice. Ragastov na ulaznim vratima je pretio da se odvali,  dok je ona užurbanim pokretima ribala ta vrata, potom prozore, radne delove u kuhinji i najzad podove. Moralo je sve biti blistavo, jer je na taj način čistila svoje srce, očekujući nečiji dolazak. Ako bude prestala da toliko radi, napali bi je njeni strahovi, nerealni, i osećala je da joj je nešto u umu u šta nije mogla da pronikne. Prozori su gledali  na reku, preko dana zamračenih da bi umanjili toplinu, ali to nije vredelo mnogo, a noću su otvarali da svežina reke dopre do njihovog kućerka. Ipak, bilo je previše zagušljivo, a oni nisu imali klimu, čak ni ventilator, hladili su se promajom. Njen muž bi noću izlazio ispred kuće gde je sijalica sa susedne zgrade bacala po trun svetla i pio. Nije znao za strah svoje žene, jer ga je ona zaboravljala čim se razdani. Smatrao je da je takva, ćutljiva, nenametljiva, bez osmeha i to mu je odgovaralo. Nikada se nisu posvađali.

Čim bi  otišao na posao, ona bi otvarala vrata i počinjala svoj ritual čišćenja kuće. Radila je brzo, u laganoj haljini, koja nije sputavala pokrete, bosa, sve dok ne bi videla da je kućica sva blistava, sela bi na istu stoličicu na kojoj je njen muž sedeo tokom noći, umorna, ali zadovoljna.

 Jednog podneva reka je donela miris nafte što je pokrenulo davno potisnuta sećanja, ono što je zaboravila još kao dete.  

-Dodji, Silvija, dodji.- glasom mekim i toplim neko ju je dozivao. Bilo je neke nežnosti i blagosti u njemu. Ona krenu, u pravcu iz kog je čula glas. Ostavila je svoje kofe i krpe pred vratima i bosa se uputila ka reci. Nikog nije primećivala, a onda u blizini same reke ugleda devojku sličnu njoj, samo dosta sitniju u beloj haljini, osmehuje se i maše joj:

- Dođi, Silvija, dušo, dođi. Ja ću te osloboditi, vreme je da pustiš sećanja, da živiš. -  Kad se približila, devojka je bila kao devojčica i postajaše sve manja.

-Ko si ti? - upita žena i onesvesti se. Čupalo je drveće njenu svest, bleskale su munje u sumraku pred njenim očima, ali nije dolazila sebi, nije mogla da otvori oči. Videla je milion ruku koje su izronile iz blata i kidale njen strah, obuhvatajući njeno srce prstima koje  se pretvaralo u prah. Gurale su te ruke strah iz nje, govorile su neke usne, ali ona nije raspoznavala nijedne. Onda je naglo otvorila oči. Bila je sva prašnjava, u kosu su se zaplele čestice peska i zemlje. Ona se nekako pribra, pa ustade i nespretno, kao da tek uči da hoda, krenu ka kući. Sunce je pržilo, njena svest se pomerila i beskrajni niz slika se odmotavao kao klupko. Videla je pred sobom lik svoje majke kao da je tu, i da majka u naručju drži bebu.

Osetila je iznenadnu lakoću u koraku i što se više približavala kući, kao talas su je zapljuskivala potisnuta i izbledela sećanja. Znala je da je imala sestru, koja je umrla odmah po rođenju i da je njena majka potom nestala. Ona ju je čekala ispred kuće, odmah iza okretnice autobusa, očekivajući da će majka izaći iz jednog. Ali majka nije dolazila.

- Sigurno sam ja kriva.- mislila je kao većina dece koja su slušala svađe roditelja, da bi se potom razveli, ostavljajući krivicu na detetu. Ipak njena majka je nju ostavila i nastavila svoj život negde drugde. Rekao joj je otac kad je malo poodrasla.  - Majka će se vratiti, ako bude znala da je kuća sređena i čista, čistoća i svežina će je vratiti.- mislila je.

Silvija se sada svega sećala, magla što je godinama bila pred njenim očima, najzad se raščistila. Videla je svet novim bojama, bez mrene, shvatila je zašto je toliko opsednuta čistoćom i mirisom nafte, koju je iznenada doneo vetar sa obale reke i znala je da je oslobođena. Ustala je vesela, počela sa spremanjem ručka i muž je zatekao kako pevuši neku pesmicu sa osmehom na usnama. Iz kujne se širio miris hrane, a ona mu donese rakiju pre ručka. Veče je donosilo neki davno zaboravljeni smiraj, a on je ne pitavši ništa za razlog te iznenadne promene i vidljive sreće na licu, prigrlio i rekao koliko je voli.

Mislio je, ako je bude pitao nešto da će sreća odlepršati, ostaviti tamu u njihovim srcima. Bolje je ponekad ćutati.

Došla je i zima, a na proleće, jednog majskog dana, začuo se i plač tek rođenog deteta iz kućice u blizini reke.

Komentari

Komentari