Foto: 
autor nepoznat

Vremensko ogledalo

Prva scena. Polako je silazila do reke gledajući levo-desno, skoro da nije disala zbog straha. Osećala je da nije sama iako se čulo žuborenje potoka i poneki huk sove. Bila je užasno žedna.  Satima je trčala kroz šumu ne bi li se spasla. Njeno selo je bilo uništeno, većina stanovnika pobijeno i jedino što je sada mogla da spase bio je njen goli život. Nije prvi put doživela ratni užas između dva plemena, ali ovog puta je njeno pleme bilo napadnuto od najsnažnijeg i na daleko poznatog plemena Siarusi, koji su otimali najlepše devojke, a za sobom ostavljali pustoš. Uvek su imali istu taktiku:danima su umeli da se šunjaju, posmatraju, procenjuju snagu drugog plemena, da planiraju detalje napada i na kraju ostvare ono što su naumili. Bio bi to isti scenaro: sve pobiti osim devojaka koje bi odveli sa sobom.

Ledena voda joj je prelazila preko lica. Pila ju je čitavu večnost. Jednog trena neka sila je povuče za kosu i obori na zemlju. Gotovo je, pomisli devojka, ubiće me jer sam pobegla, osvetiće se, jednostavno, mrtva sam! Najzad se usudila da otvori oči. Bila je u njegovoj senci i nije mogla jasno da vidi lice. Kružila je glavom ne bi sagledala celinu njegovog tela. Bio je to mlad i snažan muškarac. Imao je obeležja najhrabrijeg borca. Počela je da raspoznaje sve boje i šare po izvajanom telu saznajući skoro sve o njemu.

“Gledaj, gledaj”, reče skoro besno, ”Ti si moja skvo! Budi srećna jer ćeš sa mnom pomešati krv i veliki Vinetu će nam dati čopor dece!” Dok je širio ruke ka nebu devojka je izgubila svest. Oštar bol među nogama vratio ju je u stvarnost. Skoro da je morala da se bori za vazduh, jer je jednom rukom ratnik stezao njen vrat dok je snažno prodirao u nju. Pobedničkim urlikom, koji je odzvanjao šumom, celoj vaseljeni je dao do znanja da je njegovo seme zasejano i da je on najmoćniji potomak plemena. Devojka ponovo izgubi svest sa slikom njegovog lica, prodornim crnim očima, orlovskim nosem i velikim ožiljkom preko obraza.

Druga scena. Grad. Letnje vreme. Dragana je odlučila da ode do keja, da u nekom kafiću potraži osveženje i na miru razmisli o svemu. Saznala je rezultate nekog ispitivanja  i nije joj bilo svejedno. Trebalo joj je vremena da odluči šta da kaže vereniku, istinu ili laž. On nije znao za ta ispitivanja i neće, boga mi, pomisli ona, znati ni istinu. Ali, nekako joj istog trenutka bi teško zbog toga. Pa, zar njega da slaže, ljubav jedinu? Devojka je počela da se guši u suzama. U kafiću je naručila hladan sok i sela je na mesto odakle se lepo videla reka. Zašto baš to meni da se desi? Miloš je bio divan mladić i ona je ludački bila zaljubljena u njega, u stvari, ljubav je bila obostrana. Trebalo je za mesec dana vezu da krunišu brakom. Želeli su decu, kako je Miloš umeo da kaže, čopor dece… Sedela je tako sama neko vreme i najzad odluči da ga nazove. Posle pola sata i on se pojavio. Prišao joj je sa leđa, uhvatio za kosu i počeo da joj ljubi vrat. Obožavala je te njegove slobodne nežnosti.

“Gde je moje skvo?”prošaputa joj na uvo. Devojka se suzdržavala da ne zaplače. Tog momenta je donela odluku da mu ne kaže istinu, bolnu istinu da neće moći da postane majka. Da, ostaće nerotkinja čitavog života, jednostavno nije bilo šanse da ima decu, potvrđeno nekoliko puta! Ustala je i snažno ga zagrlila, zatim se malo odmakla, posmatrajući voljeno biće, te divne crne oči, orlovski nos i jedva vidljiv ožiljak na obrazu i reče:”Hajde da pravimo spisak gostiju, da vidimo čije će “pleme”morati da se skreše!”

Komentari

Komentari