Foto: 
autor nepoznat

Zarez

"Dobar dan."

-Dobar dan. Gde sam?

"Na vratima."

-Vratima čega?

"Zavisi. Čega se poslednje sećate?"

-Vozio sam, bila je noć, kamion je ušao u moju traku,... nakon tog svetla se više ničeg ne sećam, upravo otvorih oči.

"Oči su ti još uvek zatvorene, još nisi prošao kroz jedna od ovo dvoje vrata."

-Šta su prva, a šta druga vrata?

"Prva su život, druga smrt. Kroz koja bi želeo da prođeš?"

-Život!

"Jeste i vi ljudi čudni. Sve vreme života pričate kako se ne bojite smrti, a kad ona zakuca na vrata, eto Vas, svi bi da živite. To da li ideš u život ili smrt zavisi od toga kako si proveo tvoj dosadašnji život. Pošto su osobe oko nas naše ogledalo, ogledaj se u njima, pa mi reci, kakav si bio prema najbližima?"

-Užasan! Šta ja to govorim!?!? Užasan sam bio! Pardon... UŽASAN! Ne znam šta se ovo dešava... UŽASAN SAM BIO PREMA NAJBLIŽIMA!

"Aha."

-Izvini, ja ne želim reći ovo što govorim. Ispraviću se. Bio sam užasan prema svojim najbližima. Ne razumem...želim reći kako sam užasan bio...

"Džaba pokušavaš da lažeš. Prag ovih vrata je urađen tako da pred njima, na ovoj klackalici života i smrti, nemaš mogućnost laganja. Dakle, ispričaj mi ukratko, što misliš da si bio užasan prema svojim najbližima?"

-Rođenog brata sam zajebao, majku na samrti sam primorao da sve prepiše meni, brat je ostao na ulici da bih se ja bahanalisao.

"Da, dalje."

-Roditelje nisam gledao za života, mrzeo sam ih, pa nisam ni otišao na njihov grob kada su umrli. Majku sam otrovao, a oca gurnuo niz stepenice, ali sam se izvukao, jer je izgledalo kao da se otac sam sapleo, a nad majkom nisu ni vršili autopsiju.

"Dobro, dalje."

-Sestru sam naterao da se uda za jednog čoveka koji mi je za njenu ruku dao novac. Ženu sam varao na svakom koraku, tukao sam je, rodila mi je tri ćerke, a ja sam bio uporan, išao sam na sina, pa kada sam saznao da je i četvrto ćerka, tako sam je izudarao, da smo izgubili bebu. Napravili smo, potom, malu pauzu, i konačno mi je rodila sina. To je bio najsrećniji dan u mom životu, da bi sledeći bio najtužniji, jer nam je sin umro, problemi sa srcem. Toliko sam se razočarao, da sam počeo i ćerke redovno da bijem. Prijatelje sam koristio, lagao ih, krao od njih, zajebavao ih na svakom koraku. Poslove sam menjao kao gaće, žene kao čarape, prijatelje još češće, robrinu sam svu odjebao, niko mi na svetu više ne treba. Evo, danas sam se vraćao sam 40 dana koje davasmo našem sinu, napio sam se na groblju, potukao se tamo sa bratom, rođacima, uopšte sam incidentan čovek, ne prođe dan kada se sa nekim ne posvađam i ne pobijem.

"Zašto to sve radiš?"

-Ne...ne zn...ne zna...ne z...zato što sam nezadovoljan sobom i svojim statusom u životu. Zato što uvek hoću više, i niko mi nije dovoljno dobar. Nemiran sam, nemir u meni raste iz dana u dan kao plima, njegove oseke više i nema. Ludim, gubim živce, ubijam, varam, zagorčavam drugima živote, sve što dodirnem propada, ili ako ne propada potrudim se svojski da propadne. Ne trpim da je neko bolji od mene, mislim da sam najpametniji, nerviraju me drugi, tuđi uspeh mi bude kao so na moj neuspeh, ne dam se voleti, loš sam, zao, podao, sujetan, bežim od sebe… Kad razmislim, u meni nema ničeg dobrog, ako je nekad i bilo, sam sam ga iskorenio, još kad mi je i sin umro... otada... više ni ne dišem, srce mi preskače, ovo nije život. Mada, to samo pričam, govno sam bio i bez toga, sin mi je kao slamka. Mislim da trebam ući na vrata smrti, nju sam zaslužio.

"To bi želeo, da umreš? To je tvoj konačan odgovor? Znaš da ovde možeš iskoristiti tri pomoći, pola-pola, pomoć publike, i pomoć prijatelja? Publika su anđeli, možemo ih pitati…"

-Da, želim da umrem! Prijatelja koji bi mi pomogao nemam. Publika...anđeli ne verujem da bi mi pomogli u bilo čemu na svu ovu moju priču kakav sam. Pola-pola...kako misliš da mi eliminišeš jedno, kad imam samo dve mogućnosti, onda automatski ti odlučuješ.

"Zezam te malo, daleko je ovo od "Milionera", ovim što si ispričao nisi ni storder, a kamoli hiljarder. A i da, ne odlučuješ ti, nego ja."

-Dobro, nemoj me držati u ovakvoj neizvesnosti, reci mi, idem u smrt? Ono što najviše mrzim je odugovlačenje, njim ludim!

"Pusti sad to. Nego, pričaj mi o svom detinjstvu, odrastanju, želim da budeš detaljan."

-Ne interesuju me tvoja pitanja, neću da ti pričam, otključaj mi vrata smrti!

"Polako, gde si navro."

-Mnogo se ti kurčiš za nekog od koga sve zavisi! Misliš da si pametniji od mene? Želim da umrem, otključaj mi vrata smrti!

"Ne lupaj po vratima, vidiš da guliš farbu! Znaš koliko košta 3 u 1 litra, treba zaštiti ova vrata, a tri konzerve mi odu na farbanje vrata smrti, pre dva dana sam ih ofarbao".

-Boli me dupe za tvoja vrata, kazni me, oduzmi mi život!

"Jedno si u pravu, za sve što si mi ispričao o sebi, i kako se i sada ponašaš, zaslužuješ kaznu. A tvoja kazna je da nastaviš život kakav si i živeo. Smrt bi za tebe bila laka. Uđi, oključao sam ti vrata života."

 

Mirko Jekić

Komentari

Komentari