Foto: 
autor nepoznat

Zatvorska ptičica (prvi deo)

Posle par godina, pustiše me iz zatvora u koji sam dospela samo da bih prkosila ocu.  Sunce mi bljesnu u oči, kad me ispratiše dva stražara i zatvoriše ogromna metalna vrata za mnom. Šta ću da radim, pojma nemam. Držim onaj ranac i ne znam kuda ću, šutiram kamenčiće po putu, tu i tamo otkinem po koji list sa žive ograde.  Mogla bih da posetim taticu, koji sedi u ogromnoj kožnoj fotelji i lista jutrošnje novine. Da li bi se iznenadio da me vidi?

Gledam svoje blede ruke i kratke nokte i vadim cigare iz džepa. Jedino blago koje imam. Lepo mi je bilo unutra.  Ne brineš šta ćeš jesti, šta ćeš raditi, gde ćeš da spavaš. Iznenada se setih azila za pse i kućice negde na periferiji...da li je sada kasno za to?

U mojoj porodici najvažnije je da imaš fakultet, a posle i neki dobar posao. Meni učenje nije išlo od ruke, jedva sam završila i srednju školu. Imala sam problem da zapamtim napisano, da čitam a da to razumem, pa se nisam ni trudila da učim. Zapamtila bih samo što čujem na predavanjima. Psiholog reče ocu da se radi o disleksiji, on je nešto promumlao i ništa nije uradio po tom pitanju. Otac mi reče da se snađem kako znam i umem, da vidim šta je život, kad već toliko ne volim da učim. Radila sam po nekim prodavnicama, kafićima, ali sve na neki mesec do dva. Bila sam zgođušna,  samo te ruke, te ruke naprosto kao da nisu bile moje, mišićave i jake, prsti debeli. I opet se nađem na ulici, šetam, gledam izloge, devojke utegnute u haljine, jedva dišu, izlaze iz skupih kola, puće usne, momci ih gledaju kao da su na stočnom sajmu. "One verovatno imaju fakultete.", pomislih, pa mi nije žao što ja nemam.

Jednog dana, pozove me otac u firmu, preko rođene sestre sa kojom jedino pričam. I dođem u šest popodne, kad svi odu, da se ne bruka kad me vide kako izgledam, izbledele farmerke, majica široka, sportska, kosa kratka, na paž, “očešljana” rukama.

- Evo ti ključevi. - kaže gotovo s vrata, - Od vikendice naše. Piši adresu. Tamo možeš da budeš. I molim te, nemoj da praviš neke gluposti, da šetaš po ulicama ko da nemaš nikoga, da se klošariš. - dao mi i nešto novca. Obradovala sam se. Rešila da napravim azil za napuštene pse, da budem uspešna poslovna žena.

Nekoliko dana pre nego što ću otići, došla policija na kuću mog oca, da me privedu. Naravno, nisam bila tu. Sestra kaže umalo fras da ga strefi kad su mu rekli da se bavim sitnim krađama, ali da sam preterala kad sam ukrala dva boxa Malbora, tu već nisu mogli da mi tolerišu, jer je histerična prodavačica Cica počela da vrišti:  pet puta joj odbijali od plate, zbog mene.  A tek se udala… Muž zahtevan, a ona na ivici nerava. Bilo mi žao nje. Ipak nisam mogla da se odreknem svog poroka.

Kad je došla policija, sestra je bila uz oca, za svaki slučaj, ako mu slučajno pozli opet zbog mene. - Radite šta hoćete...-  bio je ravnodušan. Makar mu je jedno dete normalno.  

 - Zašto kradeš?- upita me taj glavni debeli, svaki put isto. Krila sam svoje ruke od njegovog pogleda, držeći ih prekrštene.

- Nemam šta da jedem.- rekoh.

- Uh, majku mu, ti nemaš šta da jedeš? Ti?- smeje se prigušeno, držeći podbočenu ruku na usnama, -Ti stvarno misliš da smo toliko glupi. Zašto kradeš? - podviknu. Tražila sam prave reči da mu objasnim svoju situaciju, ali nisam uspevala. Smestili me u delux apartman sa rešetkama. Napolju počela oluja. To me uvek uspava. Preko puta mene jedna cigančica krupnih očiju gleda me, ali ništa me ne pita.

Tokom noći mi na um padoše mnoge ideje kako ću da napravim onaj azil i kad su me ujutru izbacili na ulicu, pođoh odlučno ka vikendici.  Usput prođoh kraj neke zlatare. Nešto me vuče da napravim neku glupost, uzmem neki poveći kamen i razbijem staklo. Alarm je zavijao, ja na brzinu pokupim neke lančiće i minđuše, stavim u džep i polako krenem niz ulicu. Ne krijem se. Bacim ono zlato, samo mi ostala minđuša, zaglavljena u džepu.  Nisam daleko odmakla kad naiđe patrola.

- Opet ti? - pita me onaj komesar, već mu muka da me gleda, - Kaži mi Žile, šta je sad uradila?

- Opljačkala zlataru.- kaže Žile, jedući pljeskavicu, sav mastan.  Komesar se smeje, pući će koliku je stomačinu imao.

- Žile, pitam te ozbiljno, kako to ona opljačkala zlataru?

- Pa našli smo je u blizini, a već se bavila time. – objasni Žile, između dva zalogaja.

- Čime se bavila? Pa ti si bre isti ko ona. Avanzovala si ti, blago meni. - okrenuo se ka meni. - Ako već toliko želiš, bićeš par dana kod nas, kao specijalna gošća. Reko nam tvoj ćale da radimo šta hoćemo.

- Pa imam velike planove za budućnost.- kažem iznenada.

- A je`l? Slušaj, mala, ne pravi se karijera tako što kradeš. Opameti se više, mlada si još...

- Ako ti to kažeš komesare.-  rekoh, izvadih iz džepa onu jednu minđušu. - Jel to corpus delikt? Imaš sad dokaz da sam to bila ja!

- Žile vodi je u ćeliju, kod Lepe, dok je još ovde, nek joj očita bukvicu, kakav je život čeka sa tim njenim planovima.

- Hvala ti, zastavniče! - rekoh.

- Aman bre, kakav zastavnik, komesar, nimso u vojsci, ja sam glavni inspektor, razumeš? Žile, vodi je, ne mogu da je gledam više. Hoće hleb bambadava. Kakva je ova omladina? - vidno zgrožen, on izađe iz kancelarije. Ustadoh i ja. Žile me odvede do Lepe, koja mi dođe ko kec na jedanaest, odmah smo se skapirale, nekako na prvi pogled. Reč po reč, saznadoh da je vođa neke grupice što se bavi krađom bogatih, sve fino, lepo, kulturno. Pošto je bila upoznata sa mojim dosadašnjim akcijama u "karijeri", rešismo da se uortačimo.

By the way - samo da kažem, Lepa je bila muško!

(nastaviće se)

Komentari

Komentari