Foto: 
autor nepoznat

Zatvorska ptičica (treći deo)

Sedim na tremu one nevelike ćaletove vikendice, podignute na uzvišenju, pa se vidi ceo kraj, kuće, drveće, pa opet drveće, brda, mir, tišina...pevaju ptičice u lugu. (da pošiziš od tolike lepote i mira). A trem je veliki, ko u onim američkim filmovima. Ispod, kameni podrum sa nekoliko bačvi vina, sve prašnjavo… Ništa mi se to ne dopada.  Oko mojih nogu se mota maltezer, malo psetance, dok ja nervozno lupkam nogom.

Posle takvog uspeha, onakav fijasko... Nemam mira, pa ovo je gore od zatvora, prvi komšija je udaljen od mene kilometar i po, u prodavnicu moram džipom. Da, ćale se otvorio za kola, samo da ne mora da me gleda.

Dvorište je ograđeno žičanom ogradom, sem prednjeg dela, gde je i metalna kapija, pa je, shodno tome, cela ta strana ograde od kovanog gvožđa. I naravno, puno drveća, u uglu bagremovi, pa jabuke, kajsije, šljive i travuljina što je narasla. Odustala sam od onog azila za pse, stalno razmišljajući o svom povratku u Beograd. Svrbeli me prsti, teško je odvići se neke navike koja ti onako tinja pod kožom. Rodjena prestupnica.

Vidim nekog čoveka, parkira auto tik uz moju ogradu. Sigurno je pogrešio.

Setim se kad sam izlazila iz zatvora, kako sam se vukla i šutirala kamenčice po putu, kao da mi je ono krivo za sve. Odmah sam predosetila da će me Lepa izdati, ali kao da sam namerno srljala u propast. Kad me pustiše  iz zatvora, pohitah ka Lepinom stanu. Lepa sedi na kauču, sama, u nekom stanju polubunila, naravno, naduvala se ko nikad. Plače.

- Rambo me je ostavio. Kaže mi, nisi dovoljno ženstvena. Ja nisam...pa ako ja nisam, stvarno ne znam ko je. I što je još gore, smetaju mu moji brkovi.- uzima maramice sa stola i briše suzne oči, obrisala pola maskare, a veštačke trepavice stoje do pola zalepljenje, - Tačno mi dođe da se vratim opet u muško.

- Ma vratiće ti se, on tebe voli! - kažem ja, pa izvadim ruke iz džepova, pripalih cigaru i gledam u plafon. Nikad je nisam videla tako sentimentalnu, govorim ma proći će i ne obraćam pažnju na njeno plakanje, meni je samo "posao" u glavi.

 - Ja imam plan kako da sredimo onu stranu banku, silna lova im dolazi u sledeći petak. Vidi ovako... - i počeh da joj detaljno obrazlažim plan. A dok sam ja ispredala svoj plan, ona je očigledno smišljala svoj, jer me ništa nije prekidala, a kad završih, reče nešto nema problema, ti sve organizuj i sredi, budi ti vođa ovoga puta.

Uhvatiše nas troje, u pokušaju izlaska iz banke, jer se Milan uprpio toliko da je podigao ruke u vis, i zagradio vrata. Lepa je trebalo da nas sačeka kolima ispred, i lično sam joj dodala prvi džak sa parama i lagano se vratila po drugi. Zaposleni su se skamenili, jer smo Krle i ja mahali onim pištoljima, kao da su pravi. Lepa je već odlepršala sa prvim plenom, ali sam se cinično smejala kad mi je glavni inspektor rekao da su je uhvatili na granici. "Pa  neka, da i ti vidiš šta je zatvor." U stvari, sve je bilo nekako lako, providno, kao da smo ušli u supermarket i počeli sa regularnom kupovinom. Uljuljkana u prethodne uspehe, smatrala sam da je ovo dečja igra, pa nisam ništa ni kontrolisala, tačnije sve sam prepustila Lepi.

- To je zato što si mlada i glupa, da ne kažem da si i žensko.- objasnio mi je inspektor Hasanagić u stanici.

- To se zove diskriminizacija, inspektore. – rekoh, paleći iskusno cigaru, dok se ispred mene pušila kafa iz automata. - Zašto mrziš žene?

On se zvonko nasmeja: - Ti sebe smatraš ženom?! Pa, pogledaj se, stav muški, odeća muška... Ovoga puta kazna će ti biti duža, da osetiš čari zatvorskog života!
 - i dalje sam mislila da se šali. Ali mi postade jasno, kad mi odrediše kaznu od pet godina, (za šta pet?!), pa ja sam poštena, bre, aman... Kao da sam neka, “kriminalka”, kako reče onaj Žile.  Sve su sabrali, ranije prestupe, Lepa im je rekla, odlučila da nakon Ramba, živi poštenim životom. Čak su rekli da sam opasna po društvo i da kvarim omladinu... Ja da kvarim omladinu?  Gluposti!

 

Onaj čovek maše kod kapije. Sad me već nervira. Uzimam kučence u naručje, za slučaj da treba neko da me brani i polako prilazim.

 - Koga tražite? - upitah, na pristojnoj razdaljini od metar i po.

- Tražim Đurđu.- muški glas u najboljim godinama, pomalo promukao od cigara i pića, mislim se ja.

 - Ma nemoj. A ko traži Đurđu? - osmotrih ga, opet distancirano.

Izgleda pomalo ofucano, tamna kosa prošarana sedim pramenovima, skupljene oči, neko lanče oko vrata, farmerke...ma ništa posebno.

Moja kosa, u pokušaju farbanja kanom, pomalo crvena, po malo smeđa, rešila sam da je puštam po izlasku iz zatvora, čak nosim i haljine, jer je ovde tokom dana vruće da umreš. Moram da se vratim u grad, da mirišem onaj garež, smog, da šetam po gradu po kiši, da maznem neke novine sa kioska... Nostalgija. 

- Ja sam, Lepa!  

- I ja sam lepa, ti treba da kažeš ja sam lep, jer si muško, mada nisi neki lepotan, brate! – pravim se pametna. A on skrušeno, jadničak, kao da se pravda,  kaže:  

- A? Ma ne to... Ja sam Lepa, sećaš se?

- Ti?! - gledam ga, kao da mi liči na onu nafrakanu Lepu, ali čim je reko “Lepa” znala sam ko je.  Ćutim.  Gledam ga. Bio je lepši kao žensko. 

- I  šta hoćeš? - najzad upitah.

- Došao sam da ti se izvinim. Ako mogu da uđem, ne bih da pričam preko ograde!

- Ne možeš. Kaži šta imaš i briši. Nemoj da me baronišeš. Hm, došao si da se izviniš

- Dobro... Hteo sam da popričamo o poslu!

- Nisam više u tom poslu.- rekoh i okrenuh se ka kući. Nisam se ni jednom okrenula. Zatvorila sam se unutra, mrak se spuštao...nerviralo me je što sam i želela i nisam želela da se vratim poslu. Sigurno me nije zvao na kafu i kolače. Sutradan zvoni mobilni, prvi  put posle ne znam koliko. Piše nepoznat broj, ali znam ko je… Ne javljam se.

Saznala sam da je završio prava, da je dete bogatih roditelja, ko i ja. Zašto se deca bogatih roditelja tako ponašaju? Za malo pažnje njihovih prezauzetih roditelja?! Otvorio je kancelariju u centru, ima klijente, niko ne povezuje lik Lepe sa njim, mada tu tek ima prilike za razne prevare ili malverzacije. Počela glava da me boli od tolikog razmišljanja.

- Nek se nosi! – pozvah  ga na mobilni - Dolazim.- samo sam rekla. Dosadilo mi je ovo slušanje tišine, ptičica i leptirića, i advokati su lopovi, tj ljudi.

Ponovo sam ga pozvala: - Kako ti je pravo ime?

- Lepomir Pajkić. – reče  – Uzdržah se jedva od smejanja.

– Dobro, vidimo se.

Po dogovoru, našao mi je stančić u blizini posla i platio šest meseci unapred. Ne može čovek da se menja, nastaviću posao, prelaskom na viši nivo!

Komentari

Komentari