Foto: 
Alisa Matović

Žega

U stanu nije moglo da se diše od vrućine. Napolju je bilo 39 stepeni u hladu, a klima nam nije radila već godinama. Čak i najmanji pokret je bio pravi napor propraćen potocima znoja. Ležao sam u krevetu samo u gaćama i prelistavao jučerašnje novine. Vesti su uvek bile iste. Ubustva, zemljotresi, jebačina po estradi...

Ursula je bila u kupatilu. Opet se tuširala ledenom vodom u beznadežnom pokušaju da, makar na trenutak, prevari pakao. Već danima smo bili bez prebijenog dinara, Jeli smo bajati hleb i pili odvratnu brlju koja je pretekla od neke žurke. Sa rentom za stan smo kasnili već dva meseca i čekali smo trenutak kada će nas ponovo najuriti na ulicu. Navikli smo na takav scenario i ono malo prnja koje smo posedovali mogli smo za par minuta da spakujemo u nekoliko najlon kesa.

Avgust u Beograd je prava noćna mora. Grad prazan, istopljen asfalt, nadrkani retki prolaznici, ciganija koja se kupa po fontanama, sunce nemilosrdno...dosada. Dosada kojoj se ne može pobeći. Inače, dosada iz čoveka izvlači ono najgore, crne misli, sumanute ideje, nezadovoljstvo, pakost.

Ursula je izašla iz kupatila skroz gola. Izgledala je lepše nego obično. Duge noge, sise taman kako treba, duga kestenjasta kosa, pomalo buljave oči, lud pogled i jebozovna usta. Na njenoj koži su se presijavale kapljice ledene vode. Protegla se, nešto promrljala i prišunjala se krevetu na kom sam ležao. Našem krevetu. Na parketu su ostajali mokri tragovi njenih stopala i presijavali se na zracima sunca koji su se nekako probijali kroz spuštene roletne. Privila se mazno uz mene. Prijao mi je dodir njene još uvek mokre i hladne kože, probudila je neka čula u meni. Gledala me je nekim ludim pogledom kroz poluspuštene kapke. Pogledom koji je gledao direktno u dušu. U tom pogledu se moglo videti sve ceo život, želje, strahovi, pohota, bes. Mogla se videti posrnula ljubav, očaj, strast, ludilo... Uvijala se oko mene kao zmija. Telo joj je bilo vitko. Imala je neki svoj miris. Miris koji ni jedna druga žena na ovom svetu nije imala. Ursula jednostavno nije pripadala ovom svetu, bila je u njega greškom usađena. Moralna i etička pravila su za nju predstavljala samo gubljenje vremena i duše. Igrala je neku svoju igru na koju sam padao bez pružanja bilo kakvog otpora.

Za razliku od većine ljudi koje poznajem, Ursula nije bila mrtva. U njenim rečima, pokretima, očima je bilo duše, bilo je života. Nije pristajala da igra igru koju su nam svima namenili. Instinktivno je znala kako da zajebe društvene norme, smrt i kolotečinu. Ursulu su možda imali mnogi ali je ipak bila samo svoja. I moja. Znala je kako da sa određenim stilom i glamurom putuje kroz ovaj jebeni život, a da ipak sačuva sebe i svoje fantazije. Nisu je zanimale ni pobede ni porazi, živela ja za trenutak. Trenutak sreće i ispunjenosti koju sam samo ja mogao da prepoznam. I volim. Da, bili smo osuđeni na propast, ali smo se trudili da od večnosti ukrademo još jedan dan, jedan osmeh, jedan opasan seks, još jednu zajedničku noć.
Počeli smo da se ljubimo prilično strasno. Po ko zna koji put smo istraživali naša tela. Ništa novo ili nepoznato ali uvek jedinstveno i neponovljivo kao da nam je prvi put. Njene grudi su mi sevale pred očima, a neobrijano međunožje mi je grebalo stomak. Prijalo mi je. Trudio sam se da na trideset i devet stepeni celzijusa dam celoga sebe. Pokreti njenog tela su bili divlji i grčeviti. Kroz poluspuštene kapke je gledala kroz mene i glasno ječala. I anđelima na nebu se digao od seksualne vreline kojom je Ursula zračila. Svojim dugim noktima mi je po telu ostavljala krvave tragove kao divlja mačka. Plafon se okretao iznad nas. Opet smo uspeli da zajebemo ceo sistem. Još neko vreme je bila na meni, a potom se samo strovalila na svoju stranu kreveta i pripalila pljugu. Ni reč nije prozborila. Ubrzo je tiho zahrkala, a ja sam nastavio sa prelistavanjem bajatih novina. Svet oko nas je izgledao fantastično i milosrdno. Ni ubistvene letnje žege više nisu smetale.
Čekali smo veče da se izvučemo iz našeg iznajmljenog stančića na Kanarevom Brdu i da probamo da pronađemo neki dinar. Svaki novi dan koji bi preživeli jedno pored drugog izgledao nam je kao pobeda nad celim svetom.
Ursula i ja smo se upoznali pre par godina. Sasvim slučajno dok smo žickali za pivo ispred samoposluge na Cvetnom Trgu. Imali smo svako svoje breme i ludilo i na prvi pogled smo se skapirali. Nije bilo tajni. U početku sam mislio da će Ursula biti samo još jedna od žena u nizu, nisam slutio da će preko noći postati moja iskrena potreba. Nisam imao strah, nisam imao ništa da krijem, u ostalom, šta golja poput mene ima da krije? Nisam se plašio ničega i nisam očekivao ništa. Jedini strah koji sam osećao je bio strah od gubitka Ursule. Konačno sam pored sebe imao ženu za koju vredi mrdnuti guzicom i to sam znao da prepoznam i cenim.
Veče se polako spuštalo i vazduh više nije bio onako lepljiv. Ursula je i dalje hrkala božjom rukom izvajanog dupeta pribijenog uz moju nogu. Tiho sam se iskrao iz kreveta, obukao i izašao na ulicu. Prošetao sam po kraju. Napravio sam nekoliko krugova i šacovao plen. Čuknuo sam staklo na nekom džipu i na brzaka iščupao skupoceni radio. Skembao sam ga pod majicu, zapalio pljugu i krenuo do Šalje Arnauta da unovčim svoj trud. Dobio sam neku siću, ni deseti deo vrednosti fensi radija, ali bilo mi je svejedno. Trebale su nam pare. U obližnjoj prodavnici sam pazario desetak piva, veknu hleba, flašu vinjaka,parizer i pljuge. Pregrmećemo još jedan dan.
Ursula je i dalje spavala na boku i hrkala. Otvorio sam pivo, skinuo se i podigao roletne da makar malo svežeg, hladnijeg vazduha uđe u našu sobu. Ursula je izgledala čarobno onako sklupčana na krevetu. Završio sam pivo i uvalio se pored nje. Nežno sam joj podigao desnu nogu i polako uplovio. Počela je da se budi. Bez reči. samo je jednostavno prihvatila moju igru. Voleli smo se onako bedni i znojavi na način koji većina običnih i normalnih nikada neće doživeti i shvatiti. Svet je bio samo naš... Novi dan je mogao da počne.

Komentari

Komentari