Foto: 
Steve McFarland

Žena (deo II)

I moglo je sve ostati samo nemi eho njenog usnulog bića, moglo je davati sebi vazduha tih par minuta svakog jutra, koliko da se ne uguši u slojevima svega onoga što je sama sebi lepila kao haljine, jedna na drugu da prikrije nago telo, koje je još jedino imalo dodir sa njenom unutrašnjom ženom. Ali, kao što to obično biva, kada đavo namigne na jedno oko, predstava može početi.

Već naviknuta na jutarnju rutinu, kao i svakog drugog, tako i ovog jutra, otpočela je veselo svoj ritual. Zvono na obližnjoj crkvi počelo je da udara svoj ritam; ona, otvorivši širom oba prozora i lagano spuštajući teške jorgane na sims, kao i uvek nasloni se na laktove i spremno okrenu glavu u pravcu dobro poznatog ugla ulice, odakle je već dopirao miris koji pokreće krv. Trenutak je zastala u isčekivanju i naravno zaustavila dah, očekujući oluju. Iz tog bezvazdušnog prostora trgao je uslovni refleks, kada je punim plućima posegla za vazduhom, trenutak pred otkazivanje disajnih organa, počela je panika. Nije se desilo ništa. Ugao ulica je bio prazan. Niko se nije pojavio. Suknja nije poletela. Vazduh nije promenio gustinu, sunce nije izašlo iza oblaka, uvojci nisu zaigrali. Ništa. Panično je počela okretati na levo, pa na desno, podizala na prste da malo bolje zagleda bočnu ulicu, okretala glavu ka drugim jedva vidljivim ulicama, tražila pogledom, srcem i dušom, i ništa. Nepoznata žena se nije pojavila.

Kako? Zašto? Šta se desilo, da nije bolesna, možda se zadržala negde, ili se odselila, naglo kao što je i došla. Ova poslednja misao potpuno joj je oduzela kontrolu nad čitavim telom. Nespretno je nabacala prekrivače na krevet, zaboravljajući jorgane na prozoru i žurnim koracima, usput bacajući ogrtač na ramena, trčala je već preko ulice, rešena da sazna šta se to desilo jutros. Nije imala pojma ni gde da je traži, ni koga da pita, nije joj ni ime znala, pa je tako, sama sebi smešna i smušena stala na sred trga, kao da se tek tog trenutka setila da nije imala ni nagoveštaj, a ni jasnu ideju kako da je nađe.

Čitav joj je život tog trenutka preleteo preko zatvorenih očiju. Sve što je znala i umela, sve što je bila i što je mogla biti, kao da se sručilo na njena nežna ramena, stvarajući nepodnošljivi pritisak. Plakala je. Suze su joj hladile užarene obraze, a srce je rešilo da izađe iz grudi. Kao ludak u tamnici, lupalo je i skakalo, lomilo rebrene rešetke kao da su grančice, pomeralo bedra, a vazduha nigde. Borila se sa sopstvenim udovima da ih natera da je odnesu makar do klupe, da pokuša da se povrati od ovog strašnog napada. Ali strašna sudbina je nije napuštala kao mogućnost koja je bila neprihvatljiva do te mere da je život, u tom scenariju, bio apsolutno nepodnošljiv, čak nepoželjan, bolan, besmislen. Da je nikada više ne vidi? Da je nikada više ne oseti i ne zagrli sopstvenim duhovima? Da pusti da umre i ona, nepoznata žena, a i ona sama sa njom, pa da nikada više ne pronađe delove sebe koji još samo ujutru postoje, dok je gleda? Da ostane sama, sama sa ovim čudovištem koje je od sebe napravila?

Zemlja se okretala. Trg se vrteo u krugovima i elipsama, sve nalik njenim uvojcima. Vazduh je zamirisao na jabuke. Više nije videla od magle na očima, i tren pre dodira hladnog betona, pomisao, ONA JE, tek je podsvesno natera da preživi. Srušila se na hladni i mokri gratski trg, već na pola puta do zemlje, bez svesti, ali sa poslednjim poznatim sećanjem na miso, ONA JE.

Nastaviće se...

Komentari

Komentari