Foto: 
Amy

Žena (deo III)

Nije znala koliko je vremena prošlo od kada se srušila na mokru kaldrmu i, mada joj to i nije bilo važno, jedan maleni deo nje, samo na trenutak, pomislio je na to kako će ljudi reagovati na ovaj događaj. Koliko će njih pomisliti da je bolesna, koliko će već večeras poleteti njenoj kući, tobože zabrinuti, a koliko će prestati da veruje u njeno savršeno izgrađeno carstvo. Ipak, misao je trajala tek toliko koliko je trebalo užarenoj lavi u venama da dođe do očiju. I mnogo pre je pogledala u svog sudiju i dželata, svog stvaraoca i uništitelja, miris kože od pliša punio joj je nozdrve i, svesno ili ne, ponovo pokrenuo srce da nastavi da kuca. Otvorivši oči, ugledala je dva puna meseca kako je miluju i lome, istovremeno. Skočila je i poletela u zagrljaj nepoznate žene.

- Hajde, idemo negde da popijemo nešto da te ugreje - rekla je.

Ne mareći šta će radoznale oči svedoka, otpraćajući ih, preneti poganim ustima koje će još dugo šaputati za njima, uhvatila je čvrsto njenu ruku i, jednako vojničkog koraka, krenula u susret sa samom sobom.

Dok su hodale u pravcu obližnje birtije, koja je u zadnjem delu vanjskog dela imala dva malena okrugla stola, uglavnom namenjena nekim ozbiljnim i tajnovitim muškim razgovorima, obe, svesne važnosti predstojećeg razgovora, nisu se nijednog trena pogledale niti šta progovorile. Kao da nisu želele da pokvare reči iznoseći ih tako javno, na ulici, gde ih je bilo ko mogao čuti. Iako potpuno nesvesne rojeva misli u glavi ove druge, svaka za sebe, mislila je kako bi mogla razrešiti ovu nerazrešivu situaciju. Obe savršeno nesavršene, pomalo se ponosile, a pomalo stidele sebe pred ovom drugom. A obe u dilemi – opravdati ili osuditi. I sebe i ovu drugu.

Kroz razbacane stolice projurile su žurno, fiksirajući slobodan sto u dnu bašte. Sele istom brzinom, vešto nameštajući široke suknje i duge rukave i isto tako, u jednom glasu, dobacile konobaru:

- Dve loze i dve čaše vode.

Gledale su se pravo u oči i nisu govorile ništa, čekajući da stigne piće, ne želeći da ih iko prekida u priči. Pa ni konobar. Prvu su popile do dna i naručile još po jednu. Kada je konobar doneo još dve čašice, nemo se udaljio, čvrsto rešen da se bez preke potrebe ne približava stolu za kojem su sedele dve prelepe žene, dve ikone, dva anđela i dva crna đavola. Bilo je tu nečega što nije znao da objasni, nešto što mu je ledilo krv u žilama dok bi im prilazio, nešto što ga je plašilo.

- Mogla sam ja tvojim koracima, kad god mi zaigra usna od treptaja tela, mogla sam zagrliti svaki taj nerv što je šaputao sa glavnim štabom u mojoj glavi, da u trenu zažmurim, da ne vidim granice i da krenem tim koracima. Tvojim i svačijim. Ali sam uvek bila dovoljno jaka da ostanem i sakrijem sebe od same sebe. Mogla sam biti ti, kad god sam htela, i to je bilo lako. Ja sam birala teži put, onaj koji se ne bira često, koji traži snagu. Misliš li da je lako biti rob, a znam da me robom vidiš?

- A misliš li ti da je slobodan biti lako? Ti si bila jaka da ostaneš, a ja da dušom pokidam lance, noktima isečem bodljikave žice i odem, ni ne znajući šta me tamo čeka. A zove me, do neizdrživosti. Ja sam rob bila, ti slobodna nisi. Nego ‘ajde, mila moja, skini to odelo što ga tako uzvišeno nosiš, skini ti svoje i ja ću svoje, pa da tela govore o ožiljcima. Mi ćemo da ćutimo, a oni neka se mere – šaputala je.

- Misliš li da bih mogla? Da mirišem na sve voće odjednom, da ne možeš da odrediš na koje. Da hodam, a da ne dodirujem prljave ulice, da mi stopala kao sneg čista ostanu. Da mogu, ali ne moram. Da hoću šta god poželim da hoću i da neću ako samo pomislim da ne treba.

- Najpre bi morala da želiš ono što želiš, a kako ćeš znati da li želiš, ako ga nikada nisi imala? Tvoji su demoni u tamnicama, moji u grudima, ti tvoje zaključaš, ja moje uspavljujem. I jedni i drugi deru kožu sa tela svaki, baš svaki put kada ih se setim, kao i tvoji. U čemu je razlika? Moje nebo nema zemlju, stabilan oslonac kad vetar krene jače da duva, kada počne da udara i oblak, i ptica na njemu. Tvoja zemlja nema nebo, vazduh koji oživljava mrtve, hranu za izgladnelo telo, spokoj i mir kada se ruši korak od podrhtavanja tla.

- Onda se moramo roditi ponovo, kao jedna. Da imamo ono što nemamo, da se sastavimo onda kada se zemlja i nebo rastavljaju. Hajde, bi li pristala, da se rodimo ponovo?

- Misliš li da bi moglo uspeti?

- Mislim da bi moglo uspeti.

Govorilo se godinama kasnije da su bile potpuno nage kada su ih izvukli iz vode. Iako se sve odigralo noću, kada je čitava čaršija spavala dubokim snom, i niko ih zapravo nije ni video osim dva policijska službenika i lokalnog mrtvozornika, opisivali su ih i stari, i mladi, i muškarci, i žene, do najsitnijih detalja, kao da su se upravo vratili sa tog mesta gde su ih izvukli iz vode. Opisivali su još crvenu kožu, raspuštene kose obe žene, a naročito su se zadržavali kod lica. Govorilo se da su im lica odavala grohoti smeh, da su, pored usana, čak i oči nasmejane bile i da se činilo da će svakog trena da izbije i glas i pesma iz tih, tako neživih, a nikada življih grla.

Čitavu priču naročito je uobličila i činjenica da ih baš niko nije video, pa čak ni sveštenik koji im je poslednje opelo čitao na pokopu. Sanduci potpuno zatvoreni, spušteni su u zemlju naočigled naroda koji se skupio više u želji da vidi taj nesvakidašnji prizor nego li da oda počast umrlim ženama. To je svakako dodalo još mnogo mašte u svaki pokušaj da se događaj sačuva od zaborava.

Vazduhom je plovila misao koja je brzo obojila čitavu varoš. „Možda uopšte i nisu bile u sanducima.” O tome, naravno, niko nije glasno govorio, samo je vazduh od tada prečesto mirisao na sve voće odjednom, tako da teško možeš odrediti tačno na koje.

I ko zna, možda i sada, na kraju ove priče, poneki čitalac zaključi ono što je autor neizbežno želeo da naglasi, ali samo u uglovima ovih strana, da, uopšte, ova priča i nema kraj.

 

Komentari

Komentari