Foto: 
autor nepoznat

Zid

Sneg se pretvarao u vodu pre nego što je dohvatio tlo, praveći bare po ulicama, sa kojih , u satima posle ponoći, dopiru zvuci motora taksi vozila, koraci pijanaca, beskućnika i mladeži koja se vraća iz noćnog provoda.

 Ivona je, ispijajući kafu, pokušala da sklopi mozaik u kome je na svaki odgovor postavljala novo pitanje. U glavi je oživljavala razgovor sa majkom koji joj je jednako zbunjujuć i potresan, kao i pre nekoliko meseci.

„Ivona, mislila sam da si to prerasla. Baš si me razočarala! Da, bio mi je ljubavnik, pa šta? Žao mi je što si nas videla, ali sada ti je jasno šta smo radili. Da li misliš, zaista, da bi tvoj nesposobni otac zadržao posao, da nije bilo Ilije? Misliš da ga ne bi poslali na Kosovo, kad ga već nisu otpustili? Zaboga! Budi realna! Misliš li da si upisala fakultet zato što je neko, uistinu, odlučio da poveća broj studenata koji će biti primljeni? Ne budi smešna, molim te! Znaš da je Ilija bio uticajan čovek. Uostalom, mislim da je i tvoj otac znao. Ćutao je jer mu je odgovaralo...“

Dalje nije slušala. Nije čula, jer je soba postajala sve manja, a zidovi se pomerali ka njoj. Budna je preživljavala svoj san, najveću noćnu moru iz koje ju je budio miris koji nije bio nalik ni jednom drugom koji je poznavala. Zapravo, bila je ti čudna mešavina mirisa koja se u njenom snu, širila u vidu pramenova dima koji je dolazio sa dve strane. Opkoljavao ju je dok je ona, sama i uplašena, šetala nepoznatim prostorijama koje su ličile na podrum, iako su do ulaza vodile visoke stepenice. Dim ju je pratio gde god bi kročila, nadvijao se nad njom, ostavljajući joj tek toliko prostora da može da vidi gde hoda; uvlačio se u svaku poru toliko da bi ga danima posle toga osećala na svakom koraku. Zatim dolazi do zida iza koga dopiru zvuci. Razaznaje ljudske glasove, ali  se probudi, jer miris počinje da je guši. Nestaje joj vazduha, a tako joj zvuče i krici žene koju čuje iza zida.

Zašto nije nikome pričala o ovom, pitala se? Možda zato što joj je majka govorila da će proći, a otac, da čovek, jednostavno, svašta sanja i obećavali joj da će, baš, večeras sanjati nešto lepo zbog čega će zaboraviti na prethodnu noć.

Zašto ranije, nije rekla Željku sve, dok su bili u vezi, nego je tvrdoglavo odbijala da razgovara o bilo kakvom problemu, sem onih svakodnevnih? Osetila se poraženom, jer  je bio u pravu kad je rekao da nije bila spremna da se suoči sa istinom o sopstvenoj nesavršenosti i samim tim, nesavršenosti sveta koji je stvorila, ljudi koje voli...

„Nepoznate prostorije su  delovi tebe koje treba da otkriješ. Ako su prljave, neuredne, treba da ih počistiš. Drugim rečima, da vidiš čega sve tu ima i odbaciš nepotrebno. Znači, treba da se odvažiš i kreneš. Kažeš da vidiš gde hodaš, bez obzira na dim, što je olakšavajuća okolnost. Da li te plaši dim ili zid? Tražiš li mogućnost da saznaš šta je iza zida ili se plašiš toga što bi mogla da vidiš?“

„Možda bi, savladavši ga, svom životu dala novi smisao. Hoću reći, možda bi odrasla emotivno...Strah te je savladao, upravlja tobom. Dim koji te guši jeste tvoj strah. Vidiš gde hodaš, boriš se da stvari držiš pod kontrolom, što jeste odlika tvog karaktera. Iskoristi je i kontroliši svoj strah. Da li ti je neki od glasova koje čuješ poznat? Da li si, možda, iza zida ti u nekoj svojoj viziji o  budućnosti? Razmisli o tome. Vrati se u detinjstvo, važne događaje, odnose u porodici, tu su odgovori. I ne zaboravi u tvom vaspitanju majka je bila dominantna, pa...“

„Šta hoćeš da kažeš!? Da, smetala ti je moja majka koja je... Ma, zašto sam uopšte i došla!? Trebalo je da znam da iz tebe govori povređen muški ponos! Ti si, ti si...“

„Ivona! Da pojedini roditelji manipulišu decom i emotivno ih ucenjuju, nije novost, znaš! Ne postavljaj stvari kako isključivo tebi odgovaraju! Mada, ni to nije neka novost“ rekao joj je onog jutra kad je upala u njegovu ordinaciju tražeći pomoć a iz nje izjurila ne gledajući oko sebe, puna besa zbog toga što je izgubila kontrolu i nije iskoristila priliku da Željku uzvrati uvrede. On da priča o njenoj majci! On? Ko je on, uopšte da bi dao sebi to za pravo?

Stidela se svoje reakcije i predrasuda kojima je bila okovana; stidela se sebe i svega što je smatrala ličnim uspehom. Fakultet, posao... sve je dovedeno u pitanje. Postalo joj je jasno zašto su se njene veze završavale na isti način i zašto je majka bila protiv veze sa Željkom. U njemu je videla opasnost.

Nebrojeno puta se vraćala unazad u sećanjima, verujući da su joj se neke stvari pričinile, tražila način da ih preoblikuje, ulepša i da kaže sebi da se nisu dogodile, da joj se učinilo...ali istina je bila surova i sa njom se morala nositi. Ona je sagradila zid!

„Da li tako miriše neuspeh? Razočaranje? Gubitak?“ pitala se, a tako se i osećala. Bila je svesna da drhti i gubi kontrolu nad svojim telom, ali ne i pokreta koji je napravila dok je sa druge strane dolazio Željkov pospan glas: „Halo, Ivona, šta se dešava?“

Nije mu odgovarala, samo se sklupčala na podu gledajući u fleke na zidu i komade onoga što je do malopre bilo šolja iz koje je pila kafu. Miris iz sna počeo je da izbija iz poda,  da bi se širio ispunjavajući sobu. U daljini, uspela je da razabere glas koji je izgovarao njeno ime, reči, napad, panika... sve praćeno neprekidnom zvonjavom na vratima.

Dopuzila je do vrata, izmičući dimu. Bio je to dug put, ravan penjaju na vrh planine, ali uspela je da ih otvori. To je poslednje čega se u magnovenju seća.

Zimsko jutro, sivo, oblačno, nijeobećavalo mnogo. Probudila se i pred Željkovim pogledom oborila svoj. Nije znala šta da kaže.

„Ivona, možemo li da krenemo iz početka?“

„U kom smislu?“

„Svakom“

Pružila mu je ruku i rekla: „Iz početka“.

Komentari

Komentari