Foto: 
autor nepoznat

Zidovi

Ovde samo zidovi imaju uši. Oni koji dugo žive među njima ogluveli su da bi sačuvali svoje živote, čak I ovakve kakvi su. Ja nemam šta da čuvam. Svoj sam život ubio.

Ponekad me kašalj probudi iz sna, budnog me podseti na tu noćnu moru dok bljujem sopstvenu krv. Imam je još dovoljno da osetim kako se ledi u žilama dok slušam vrisku onih koji su ostali gladni života van ovih zidina i sad glođu sopstvene kosti, jer ne žele da im na ovom mestu istrule, ali pre ili kasnijeće se to desiti. Osetiće, kao ja, smrad sopstvenog truleža. Ako budu imali sreće spržiće im sluznice nosa, a nama ostalima ostaje da se gušimo.

Potrovani smo otrovom koji smo sami sebi ubrizgali. Telo se polako, ali sigurno, raspada na sitne komade koji će se pod zemljom sastaviti, tad će imati celinu, onda kad od nas ničeg ne bude.

Niko jesmo. Nemamo ni jedno slovo već samo broj zveri. Ovde smo da bi nam čeljust otupela, a zubi poispadali od glodanja kostiju.

Čujem kako noćima grebu zidove svojim krvavim kandžama tražeći izlaz. Od tog zvuka se sav naježim. Još nisu shvatili da odavde izlaza nema, čak i kad bi ga bilo. Naši su umovi zatvoreni za slobodu i katancima zaključani. Ja sam svoj ključ bacio u wc šolju i povukao vodu, nestao je sa svim mojim sranjima.

Ubio sam život, ali ne uspevam da ubijem sebe, a ni vreme. Ovde ga previše ima. Ratujem sa vojskom koja je naoružana danima, mesecima, godinama, smenjuje oružje, a ja čekam da izgubim rat i da moja smrt sruši ove zidove.

Komentari

Komentari