Foto: 
autor nepoznat

Život ide dalje

Pozorište je bilo prazno. Glumci su došli na sastanak kao ožalošćeni na sahranu dobrog prijatelja. Neće biti plaćeni ovog meseca, a možda ni sledećeg. Kako preživeti, pitale su se te izgubljene umetničke duše.

Posle dve nedelje od poslednjeg susreta glumačke ekipe, Milan, režiser predstave “Ljubav u doba korone”, izađe na praznu binu i obrati se publici:

“Drage kolege, glumci, umetnici, vi koji ste sada publika, vi koji sada sedite i gledate moj performans, vama se obraćam. Zlato,”obrati se jednoj starijoj glumici” molim te, skini tu masku, ne vidim te, ne vidim tvoj osmeh, zar ne sediš dovoljno daleko od svih? Zar nisi”bezbedna”tako daleko?”

“Ne, ne belim da skinem madku, ne bada mi na bamet!”

“Dobro…”, odmahnu rukom režiser, pa nastavi,”Saborci moji, tako je tužno sada biti glumac, umetnik uopšte! Došla su ta vremena kada se umetnost sahranjuje, a dobro se zna,”pa povisi ton i teatralno podiže ruku, zatim pogleda u pravcu neba,”da je umetnost ta koja spasava dušu, krepi telo, usrećuje srce!”

Aplauz i povici odobravanja  iz publike.

”Hteo sam da vam kažem i to, da ćemo i dalje raditi, ako se vi slažete? Radićemo, glumićemo, igraćemo za nas same, bez publike ili će to biti neka božja publika, ne znam, samo znam da je to naš život! Molim vas da se svi glasanjem izjasnite, da li da nastavimo ili da prekinemo ? Ko je “za”?”

Podigoše skoro svi ruke.

“Ko je “protiv”? Dobro, vas troje, ne morate da dolazite, obaveštavaćemo vas o daljim aktivnostima. Ako se predomislite, samo mi se javite!”

Zlata podiže ruku.

“Reci Zlato!”

“Izvini Bilane, ali obo nije u redu! Mi ne smemo da dolazimo, ugrožabamo zdravlje drugih…”

“Izvini ti Zlato, poštujem te i volim i molim te idi kući i čuvaj se! Mi ćemo se ovde već nekako snaći. Neće biti isto kao i pre, ali mi smo glumci, ako ne živimo na daskama, ako ne uzimamo ono što nam pripada, a to su uloge, lica koja glumimo, mi nećemo preživeti! Jednostavno je, živi i pusti druge da žive. Aman, da niko nije hteo da nastavi dalje, ja bih… ja bih igrao sam, sve uloge! Ej, to je život, to smo mi! Ne gluma na ulici, u porodici, ne gluma izvan pozorišta, ne gluma u društvu izgubljenih i uplašenih, već ovde, ovde ja živim za svoju dušu, za svoje zdravlje, za svoju porodicu, ovde sam i sa maskama bez maske, a znaš li zašto? Zato što se ne bojim ni života ni smrti Zlato, zato što verujem šta mi srce govori i ne želim sebe da izneverim! A vi svi, kako hoćete…”

Aplauz je sablasno odjekivao. Glumci su aplaudirali glumcu, sebi i umetnosti.

Komentari

Komentari