Foto: 
Simon Roberts

Zlatni štit

Mirjana je sedela na travi, dok joj je sitna, majska kiša natapala kosu. Pustila je da se kapi slivaju kvaseći lice, odeću, telo, sve do stopala sa kojih je skinula obuću, jer je htela da pod njima oseti život koji izbija iz raskvašene zemlje.

Modro nebo činilo je suprotnost onome što je ispod njegovog svoda zelenelo i rascvetavalo se zbog proleća, ali je sve, ipak, bilo sklopljenu u savršenu sliku đurđevdanskog dana koji se bližio podnevu.

Godine provedeno iza štita zlatnih šipki kaveza, ostale su poput kamena, teške i nepomične, iza nje. Ne toliko daleko da ne bi osećala bol I bila svesna ožiljaka, ali uspela je da se oslobodi tereta i težine koju je nosila, osećajući se kao zarobljenik u ličnom životu, u kome nije bilo ničega, sem gomile ćutanja i otaljavanja dana za danom; života u kome su dobit i Aleksandrova karijera imali glavne uloge. Gomila novca bila je nalik gomili kamenja koju su Kelti pri polasku u rat pravili; svako je ostavljao po jedan kamen koji bi, na povratku, uzeo sa gomile. Broj preostalih, značio je broj onih koji se nisu vratili iz rata. Za Aleksandra, rat je trajao i nije bilo nagoveštaja da će se ikad završiti. Sa druge strane, u njoj su se gomilali praznina, usamljenost, bes, nemoć… Vodila je svoj rat stešnjena između osećanja koja su dospela do tačke u kojoj su se sjedinila u ravnodušnost.

Uzela je jaknu i uzašla ne zaključavši ni vrata za sobom. Na stolu je ostala dopola ispijena kafa, u ormarima skupa garderoba, u sefu još skuplji nakit. Nije marila.

Bilo je isto ovako, kišno jutro, kad je pozvonila na vrata koja niko nije otvorio. Po navici… Nije prihvatila činjenicu da je otac umro. Umesto da zaplače, zaspala je. Probudila se uveče. Kiša je odavno prestala, nebo se razvedrilo, a za stolom je sedeo Aleksandar.

“Znao sam da si ovde. Dugo te čekam… Bilo je otključano, pa sam ušao.”,  rekao je hladno

“Kako si znao?”

“Ta, gde bi ti drugo mogla da odeš? Nego, to nije važno sada, jer sam došao da te vodim kući. Zaboravićemo na ovo. Ponašaćemo se kao da se ništa nije desilo. Ustvari, ništa se nije ni desilo, na svu sreću, a moglo je, jer nisi zaključala vrata. Nemarna si, Mirjana.”

“Izlazi! Napolje! Ne gledaj me tako, nego slušaj šta ti govorim-gubi se!”,  vikala je. “Tebi se život svodi na “zaboravićemo” , na laži, obmane, taktiziranje!  Aleksandre, izgubili smo se, udaljili. Kad kažemo da je sve u redu, gledamo se u oči i lažemo se. Novcem koji gomilaš, kriješ svoje komplekse; ambicije ti služe da zadobiješ poštovanje i ljubav ljudi! Radiš sve da bi ti se divili, hranili tvoju sujetu. Nisi čak ni došao zato što ti je stalo do mene, već zato što ne možeš da se pomiriš sa tim da si izgubio kontrolu nad nečim, da se stvari dešavaju mimo tvoje odluke! Ako nisi znao, ja sam ti žena, ne lutka koju ćeš obući u skupe stvari i pokazivati je okolo; nisam ni poslovni partner koga treba da zadiviš svojom poslovnošću, idejama, a nisam ni bog, pa da mi…”

Nije sačekao da završi. Škripa automobila budila je jezu i strah u njoj. Po tome je znala koliko je besan.

Davno je pročitala da čovek svoju muku može predati hrastu. Jednostavno dođe do drveta, kaže mu šta ga muči, a duhovi koji žive u njemu, kad nas čuju, preuzimaju naš bol na sebe. Hrast je jak, izdržljiv… Nije ga bilo u blizini, zato je svoju muku predavala zemlji kroz suze koju su danima nakon odlaska spirale sav mulj  što se taložilo na dnu njene duše. Jutros su se pomešale sa kišom i osmehom u momentu kad je prebirala po sećanju koje je sačuvalo dane kad je sa drugaricama sadila divlje cveće ispred kuće uoči današnjeg praznika, da bi ujutru rano ustajale da vide da li cvet stoji. Ako je polegao,  gledale su na koju stranu je okrenut, jer će sa te strane, govorili su stari, doći prosioci.

Sad joj je jasno zašto je njeno cveće padalo na zemlju. Nije imalo drugu mogućnost. Otrgnuto od prirode, mesta gde pripada, zarobljeno, nespremno da živi u okvirima u kojima bi ljudi hteli. Ne seća se na koju stranu je palo… Uostalom, zar je važno? Sreća može doći sa bilo koje strane, kao i bilo koji drugi životni udes. Ko to može znati… Čudni osećaji strujali su njenim telom. Obamrlost, pospanost, snaga, opet pospanost…

Laganim korakom, gazeći blato, krenula je kući. Svaku poru ispunjavao je osećaj slobode, života kojim je bagrem mirisao; misli su se stapale sa vazduhom, postajale lake, lepršave, prozirne. Rojile su se, smenjivale jedna drugu, sve dok nije postala svesna glasa: “Mama, šta radiš to, prehladičeš se?!”

Došao je kad ga je najmanje očekivala. Mlado lišće topole treperilo je poput ozarenosti na njenom licu. 

Komentari

Komentari