Znakovi na uglu ulica mržnje i besa

Ima sigurno desetak godina kako je jedna mučna strana života Viktora R. zatvorena, jednostavno tačka je stavljena. Tog trenutka, kutija zla zalljučana je iza sedam brava, vezana lancima i zazidana u podzemnom hodniku.

Podsvesno, znao je da svakog dana mora u sebi ponavljati naredbu koju je sebi zadao, da nikada više... Prolazile su godine,slike bledele, tako da je samo u retkim momentima silne znatiželje, pomislio da na trenutak otvori vrata, prođe hodnikom i krene, ali ubrzo bi kroz šamar uma vraćao  misli i pokorno kao  dete, sklanjao se.

 Srećan nije bio, on to nikada sebi nije dozvoljavao, ali i nesreće su ga  zaobilazile, jednostavno živeo je svoj  obični mali život, baš onakav, kakav je želeo, dok se borio sa demonima. Jedina njegova želja u avetnim noćima, kada su  rojevi kidali, telo, osećanja, vrištali i siktali, bilo je to, ova mala velika sreća.

U čistoj svesti, opranog uma, čitao bi, radio bi, spavao, ali sve više i više bežao je od ljudi, u početku to se činilo kao  zamor tela. Ali stanje paranoičnog  straha i  mržnje prema onome izvan zidova  bivalo je sve jače. U  isto vreme, neprimetno, nešto se događalo i  sa njegovim telom, jer ako duša pati, telo sigurno ne može biti  srećno. Nije puno obraćao pažnju na to stanje, olako bi zaboravljao, ali svaki sledeći put bivalo je  intenzivnije.

Nije to bio bol, on je lako podnosio bol, ovo je  bilo neko stanje neobjašnjivo. Da ga bilo ko tog trenutka pita šta oseća, šta je to što se iznova vraća, on ne bi mogao dati  smislen odgovor. Na sebi sopstven način pokušavao je da izvlači srž iz  raznih knjiga, časopisa, ali ništa. Bolest koja  nije imala ime, bolest bez  bola i patnje razdirala  ga je. Beležio je događaje, kao školarac  koji vodi dnevnik, ali ništa, analizirajući šture  beleške u nekoliko rečenica, sagledavao je da se sve ponavlja, sve sem redosleda reči  koje je nizao i davao im vrednost.

Te noći, začudo, primetio je da se trese, da mu se čitavo telo  trese, kao da je pod strujom i primeti, pun, zaokružen mesec kako gleda u njegovu sobu. Viktor je prazno posmatrao sjaj mesečine, najpre i ne pomišljajući da...a onda, posle kratkog vremena, oseti probadanje u meso, ispod vilice, kao da ga stotine igli probadaju odjednom, bol, ili stanje poče se razlivati kao bujica u stomak, osećajući da skreće ta  nelagoda.

Kao da se ukočio, nemoćan da reaguje, da ustane, da učini nešto, nelagodnost koju je osećao, već je oštro rezala testise, a zatim poput lave ukočila kolena i  oseti strah, onaj strah, kada iznenadna sila obuzima telo, strah da će ostati nepokretan...

Čini se da je već prošla ponoć, neka senka šetala se  toliko nervozno između dve bliske tačke, oličene u dve lipe koje su stajale jedna blizu druge. U momentima, kroz  mrak se videlo da neko maše, vitla nečim kroz mrak. Činilo se kao da u njegovim rukama neko hladno oružje  čeka žrtvu... Možda silina besa pod svetlosti punog meseca...

Sve se dešavalo na  raskršću ulica...kažu da su se zvale ulice mržnje i  besa, dve bezimene ulice.

Komentari

Komentari