Foto: 
Roy Corey

Zov (deo drugi)

Između njega i Vilinog gumna, kako su meštani zvali oveći proplanak  usred guste hrastove šume, bilo je još nešto manje od stotinak koraka i dve velike kamene gromade, između kojih je vodila uska, krivudava staza. Staza koju je pratio više po sećanju nego što je bila uočljiva  zaista, jer godinama niko tuda nije prolazio. Biljke jedva dočekaju da ih niko ne gazi. Nisko šiblje se nadvilo nad žuboravim izvorom  u podnožju stene, pa je klečeći na vlažnoj mahovini, zahvatio obema šakama po gutljaj, napio se i umio, a milina mu se razlila licem, kao dodir majčine ruke. Prethodne je večeri došao do ovog mesta prateći  vučji noćni urlik. Nije uspeo da ga snimi, ali jeste ga  video. Nije bio sam.Glave priljubljene uz njegov levi bok išla je omanja vučica,bešumnim korakom. Zato je propustio trenutak, kratak kao treptaj oka, posle kojeg su nestali, oboje, iza stenja, i tama Vilinog gumna se razlila, kao prosut crni med, potpuna, gusta i nečujna.

Sada, po danu, znao je da ih neće sresti, ali se ipak vratio u šumu. Nabraće lisičare i vrganje za današnji ručak, znao je mesta u šumi gde ih sigurno ima i poseći nekoliko mladica da popravi plot pred kućom.  Osmotrio je skoro pravilni krug proplanka na kojem je,  jednom davno, kao dečak našao šumsku kornjaču, malu, skoro bebu, i doneo je kući. Kada je rekao majci odakle mu, samo je podigla levu obrvu i tihim, ozbiljnim glasom mu rekla da je odnese i spusti tačno na ono mesto na kojem je i našao. I dase vrati kući bez osvrtanja. Da prođe kroz usek u steni i umije se na izvoru pri povratku. I da mu nikad više ne padne na pamet da sa Vilinog gumna  uzme i donese nešto kući, bilo živo ili neživo. Hteo je da pita zašto, ali je njen strogi pogled presekao tu nameru, pa se pokunjeno vratio putem kojim je došao, i ostavio malu kornjaču na kamenu sa kojeg je i uzeo. Vratio se do izvora u steni, umio se i napio i trčeći se sjurio niz brdo do kapije  pred kućom.Te iste noći majka se njegova naprasno razbolela i posle dve nedelje visoke temperature, kojoj lekari nisu pronašli uzrok, preselila se u neki drugi svet, njemu  nejasan i dalek. Nekoliko dana pred smrt zvala ga je da mu kaže da sa Vilinog gumna sme da ubere samo Vilinu kosu, travu neobičnog oblika i boje, koju svi biljojedi zaobilaze i to samo pod uslovom da je krenuo u svet, na neki dalek put: „Ako poneseš vlati Viline kose bićeš bezbedan od svakog zla. I kad poželiš da se vratiš, nikakve te  sile u tome neće sprečiti. Zapamti to, molim te.“ rekla je, a njemu je brada igrala nezaustavljivo.

Prebirao je po džepu prsluka tražeći maleni zamotuljak od kojeg se godinama nije odvajao ni u snu. Smeđi končići neobične biljke, davno osušeni u  vrećici maskirnih šara još uvek su širili neobičan miris. Podsećao ga je na miris mokrog hrastovog lišća, krajem novembra, kada je poslednji put koračao ovim predelima, pre odlaska u vojsku. Stojeći na steni, otvorio je vrećicu potpuno i pustio da vetar razveje njenu sadržinu iznad trave i belih rada, očekujuči da se nešto neobično desi, ali je krajolik bio neobično miran i tih. Jedan se šareni leptir neodlučno vrteo između latica divlje ruže koja je rasla u  steni, i negde u daljini čula se kukavica. Sišao je sa stene, pokupio sekiru i posečeno pruće, okačio fotoaparat oko vrata i uputio se natrag. Usput je ubrao nekoliko vrganja i blagvi i zadovoljan stigao kući.

Pred kućnim pragom, u dnu stepeništa, ugledao je svetlosmeđi pločasti oklop prilično velike šumske kornjače koja je,  bez straha od njegovih koraka, uživala u prepodnevnom suncu. Sagnuo se i pomazio je, a ruka mu se tresla od prigušenog jecaja i srce je , izmešteno ovim susretom , tuklo u slepoočnici, klaustrofobičnim otkucajima preteći da izleti napolje.

Komentari

Komentari