Kratka priča

„Noć se polako spuštala na grad. Palila su se svetla, a u Neveninom srcu stezao je mrak. Morala je da ide. Nemanjin osmeh, kome su nedostajala dva prednja zuba, boleo ju je kao živa rana. Strah u njegovim očima, njen stid i pitanje šta ako sazna...“

Mada je mislio da se za ovih dvadeset godina rešio emocija, da ga više ništa ne može naterati na suze, zaplakao je…

Kako je samo zamahivao krilima, kako se radovao, dobacivao ocu da je spor, leteo sve više i više i jednog momenta nestao iz očevog vidokruga...

Slep od suza i slep od mržnje i prema drugom i prema sebi, jedva se držao putića. Nikako da se na vidiku pokaže naselje baraka.

Sutradan, poštar donese pismo iz Ilinoisa. Sinovi su dobro, ali mlađi izgubio posao. Dok ne nađe drugi posao, usisavaće kuću jednom Amerikancu...

O čemu budni snevamo najlepše sne... Ljubav. Samo je želela ljubav. Prihvatanje. Povezanost. Poverenje. Požrtvovanost. Pažnju.

Magla se uveliko digla, dan je dolazio sigurnim znacima, budile su se obale, psi su počeli da laju, a sa obeju obala dopirali su ljudski glasovi.

Sve se stapalo u obilje boja i života. Sve ja nastavljalo ciklus neporemećen od stvaranja.

Poslao ga je da nastavi s poslom i opomenuo. Posle nekoliko dana, uverio se da je ovaj radnik brži i da je zaista bilo tako kako je rekao.

Znao je da taj dan mora doći. Vojin je od svoje dvanaeste godine na ulici. Roditelji su ga ostavili pred vratima doma još kao bebu i kako je kasnije saznao, otišli da putuju svetom, što im je oduvek bio san. Njegov san još nisu stigli da odsanjaju, pa nisu ni mogli da se bave njime. Dva puta je bežao iz doma i na kraju su digli ruke od toga da ga vrate. Saga o uličnom životu mladog, a veoma inteligentnog deteta, priča je sama za sebe. Ono što će se kasnije destiti, daće ključni pečat čitavom njegovom životu.

Pages