Kratka priča

Da li znate kakav je osećaj kada istovremeno u vama bukti plamen vere a spolja vas zalivaju suze života?

Telo se hladi, a bol sve jača. U sobi igra tame i senki, u duši očaj i glas. Glas koji govori da je gotovo. Glas koji govori da je kraj.

Razumem da godinama trujem svoje misli, bežeći u san, veštački praveći od slobode iluziju i od iluzije slobodu.

Život je stajao zapisan i mrlja mastila na zidu se presijavala uz zamišljeno Sunce. San je trenutak u kome čovek postaje Bog.

“Ona“, Ponavljanja, mi davahu motivaciju da u svakom, već poznatom i sa poznatim ishodom, u deja-vu tripu ili sinhronicitetnim modusima, proživljavajućem trenutku, učinim-promenim nešto, sa namerom da se ne “Ponovi“...

U dnevnoj sobi je mrak, samo se naziru obrisi. Škripi stara fotelja, peva od radosti, prima u sebe poznati oblik, željno se uvija i stenje.

- I znate li vi da je moj otac počinio strašan masakr samo nekoliko mjeseci nakon našeg odlaska?

Petak. Nikada nisam voleo taj dan.

Negde oko ponoći još jedva dišuća misao udahnula mu je novu snagu. Neće čekati. Sam će okončati ovu suludu avanturu. Ako uništi telo negde će sigurno pravi on završiti.

Rastvorio je sebe u maloj brvnari i hlebu sa crnih dlanova.

Pages