Kratka priča

Jednom davno, spavala sam noću. Da, to jeste bilo jednom davno.
Sada sanjam danju.
Živim snove.

Zaklinjem se da nikada neću dozvoliti sebi da me savlada jednostavan način života. Želim da se prepustim, da poletim, da možda i zaigram, a kada završim, da nestanem. Uvenem! U zaboravu da me pamte. Nadam se da se nikada neće setiti.

Knjiga u nastajanju.

Crne marame promrzavale su na kolenima kraj grobalja, a zastave su se spuštale.

Mrak je već uveliko nagrizao prvi oktobarski četvrtak kada je zvuk lokomotive nadjačao njihove reči, kada je tuga bila vrelija od njihovih poljubaca.

Sudbina je, mila moja, kao ogromna biblioteka. Pristup ima svako od nas. Stvar je izbora i lične volje koje ćemo se sudbinske knjige dotaći.

Umesto razmišljanja o materijalnom, razmišljao sam o umetnosti. Umesto tugovanja za izgubljenim, tragao sam za neotkrivenim.

Pravo iz busplusa uletim u kuću, kad tamo, vidim, napravili se tabori.

Glasno smejanje na naučnikove fazone i simpatična, svedena haljinica-maramica sa animal printom, koju simultano povlači čas gore čas dole, kao da je u nedoumici da li je manje zlo da joj proviri halter samodržeće čarape ili tamno purpurni oreol namunjene bradaje.

Da li umem da opišem svoja osećanja tada? Sumnjam i neću. Rekoh, bila sam već mrtva u živom telu.

Pages