Heretici, pisci i pjesnici

Po mom mišljenju ne postoji jedna najutjecajnija, kao ni potpuno određena, hereza današnjeg vremena, jer je sama religija izgubila naklonost ponajviše mladih ljudi, ali i onih koji itekako imaju vjere u svojim srcima samo ju drže kao potpuno osobnu stvar i ne trebaju im oltari od zlata da bi se kroz riječi 'skromnih' svečenika osjećali imalo bliže Bogu. U moderno doba proizašlo je mnogo podvrsta i novonastalih vjerovanja koja nisu povezana s nijednom dosad znanom religijom, a opet crpe neka osnovna stajališta iz tih izvora. Taj trend čini mi se najviše guraju svjetske celebrity zvijezde s crvenih tepiha – glumci, pjevači i kojekakvi 'idoli' sa ekrana. To su, ako ćemo gledati objektivno, ništa drugo nego sekte, predvođene idejama kvazi duhovnjaka, koji bez srama i morala prodaju maglu. No, ako neki od njih doista drže do tog vjerovanja ne samo zbog trenda, već zbilja zbog istinskog osobnog duhovnog rasta u kojem se osjećaju ispunjeno – tada po meni to nije hereza, barem ne ništa više od one hereze (bez potrebe da je 'uzdižu' riječi)  kad nas ležerno pozdravlja katolički svečenik pri izlasku iz najnovijeg modela nekog bijesnog mercedesa čija vrijednost gadljivo srozava svaku svetu riječ upućenu s oltara. Sve u svemu, hereza je relativno najprisutnija tamo gdje mislimo da je najmanje ima – tamo gdje se o njoj baš najviše priča kroz kojekakva upozorenja i ukore od istih onih koji Boga predstavljaju, a nakon odrađene mise svojim načinom života posrame samog Boga i sve njemu blisko. Najveća hereza dakle ostaje umaskirana dvoličnost onih koji ju podmeču za sve i svašta u srcima malih običnih vjernika, a apsurdno ju žive iz dana u dan.

Sigurno je da postoje 'zlonamjerna' učenja čiji su osnivači imali krive motive, pa umjesto ikakve pobožnosti radije pljuju po tuđoj, ili se trude okaljati 'nećijeg' Boga, iz čiste zlobnosti vlastitog duha... Nikako u svrhu pozitivnih ciljeva, već naprosto u svrhu uništavanja drugih učenja. Nažalost, i takvi zasigurno imaju i sljedbenike koji su samo ovćice (kao i u svakoj religiji) koje bleje u isti glas kad im se pastir zapravo naruga, ali one nisu dovoljno bistre da osjete sujetu svog pastira, pa žive u lažnoj obmani kako je ono što im se kaže ispravno i nemaju sposobnost raskrinkati vuka u svojim redovima. Ipak, tješim se da je takvim naivcima (nebitno koje vjeroispovjesti) svejedno oprošteno, ako su herezu nečijeg zlog uma na svom primjeru uspjeli primjeniti kao vlastitu vjeru, bez iti slutnje da u njoj ima i trunke zla. Također, hereza kao nekakav općenit pojam može biti doživljena i u modernoj umjetnosti svih onih 'drukčijih' koji se svojim umjetničkim radovima na bilo koji način 'ogriješe' o stroga pravila najjačih svjetskih religija. Dakako, kao i u politici, ekonomiji i svim takvim 'nevidljivim' poslovima izmišljenih od čovječjeg uma u ubrzanom procesu evolucije i napretku civilizacije, i u religiji je sve potpuno isto. Usuđujem se reći da je religija u stvari prava hereza vjere.

Kao i večina toga u umjetnosti i u ovom slučaju je točan odgovor potpuno relativan... Ili slikovitije rečeno – nema ga. Ne bi se moglo reći da je sporno biti heretik ako uzmemo za primjer najpoznatije umjetnike zadnja dva stoljeća koji su se i isticali i proslavili kroz ekstravaganciju raznih oblika, pa tako i onu po pitanju vjere. U muzici je recimo metal kod večine lajika nekakva mračna asocijacija na sotonizam i sektaše, što je dakako samo još jedan dokaz koliko je masa povodljiva za mišljenjem večine – što istoj toj masi (čiji smo dio svi mi obični smrtnici) nameče takve apsurde i predrasude koji graniče sa zdravom pameću, ali masi su servirani kao činjenice, ili naprosto kao zakoni; bilo države ili Boga... Što dakako postiže željeni efekt onih koji se skrivaju iza Crkve kao božje kuće; da efikasno drže male ovčice u svom stadu kroz puno lažno izrečenih obećanja, neopisivo mnogo izmišljenih riječi koje guraju u uši svojih sljedbenika s ogromnom izmišljotinom kako su to svete riječi proizašle iz božjih usta. Tako danas imamo pozamašan postotak umjetnika svih vrsta u usporedbi s nekim drugim 'važnijim' zanimanjima. Zašto? Zato što je sistem u principu isti u svemu 'bitnom' na ovom svijetu...

Uvjerena sam da, barem u kršćanstvu, a vjerojatno i drugim religijama, mnogo toga rečenog u božje ime putem posrednika (tj. Svećenika što je tu 'titulu' dobio od običnih ljudi kao i što je on sam, a ne od Boga ) sa uzvišenog pozlačenog oltara, ne samo da ne piše nigdje u Svetom pismu, već se događa na istom tom presvetom oltaru najveća hereza – izmišljaju se i nadodaju značenja božjih riječi, preoblikuju se pouke i sve se toliko zakamuflirano ubrizgava u srca naivnih vjernika kao apsolutna božja istina; a najčešće se želi postići strahopoštovanje i to u nekoliko verzija. Strah je ono što hrani i ojačava zlo – pa isto to zlo vješto zloupotrjebljava položaje nekih pijuna - poput onih crkvenih (čast iznimkama dakako!) i tako olako vlada možda baš u najvrijednijim oblastima za svakog malog čovjeka na ovom svijetu. Tako je i umjetnost, iako bi njena glavna karakteristika trebala biti sloboda u svemu, ipak 'uprljana' mnogim lažno inspiriranim djelima koja nisu proizvod čistog ljudskog duha niti urođenog talenta datog od Boga, već su naprosto unutrašnji podanici zlih hordi s nekog nama zatajenog vrha lukavo i uspješno ugurali mnogo toga apsurdnog, površnog i zadrtog u sam smisao umjetnosti kao cjeline.

Modernizacija je po meni neprimjetna, ali učinkovita retardacija današnjeg čovjeka. Tako da ne duljim, nije stvar jesi li heretik i umjetnik... Možeš ti biti bilo što i zaista zadržati onu čistinu umjetnosti u smislu apsolutne slobode, ali za svoje dobro moraš zadržati sebe kao svog u tom moru kvazi artista koji uz koju kuvertu dobro prolaze, pa naprave i ime i eto ih u čas u istom košu s povijesnim umjetnicima-velikanima svojih talenata. Danas je ego predvladao duh, stoga ni ne čudi učestalost smješnih pojava ljudskih stvorova koji bez ikakvog dara, glasa, mota i ičeg umjetničkog u sebi veoma uspješno prolaze u svim područjima – od pisanja do kazališta.  Tako se najviše priznaju oni najmanje vrijedni, tj. totalni promašaji i antitalenti koji su tu uz pomoć nekih iskrivljenih načina vrednovanja same umjetnosti. Što ti vrijedi dakle jesi li heretik ili ne i da li to prožimaš kroz svoje radove, kad best sellere prodaju starlete bez imalo srama i obraza, a da bi apsurd bio apsurdniji – to čitaju ponajviše mladi ljudi i tinejdžeri koji bi trebali biti nada naše budućnosti. S takvim nastavljanjem proizvodnje 'umjetnika' bez umjetnosti uopće, nema smisla niti tražiti svoj put u iznošenju svog talenta pred sudove koje vode krivi ljudi s krivim namjerama i bez ikakvog poznavanja kroje novu povijest umjetnosti – ili 'kako je umjetnost izumirala'.

Antonia Padovan