Foto: 
Samuel King Jr

O disidentima i dinosaurusima

Umetnici -  disidentisu nekad predstavljali glas razuma u kolektivnom ludilu. Bilo ih je i desnih i levih, pravih (u SSSR, Poljskoj, Češkoj)  i iskonstruisanih od bezbedonosnih struktura  (pre svega onih desničarskih u SFRJ), ali ih danas određuje jedna bitna karakteristika – usamljenost. Iza vas bi u ono vreme obično neko stao. Ako niko drugi – neki od disidenata. U ona davna vremena blokovske podele, vi ste kao disident iz Istočne Evrope skretali kakvu-takvu pažnju javnosti, naročito na Zapadu. Tada je bilo zanimljivo pročitati neko delce napisano iza  “Gvozdene zavese”, čak i na nekom od, štono Kiš reče, naših “kr- kr jezika”. Možemo reći da, s rušenjem Berlinskog zida ili, kod nas, s padom Miloševića, otpadnici u književnosti više nisu zanimljivi (trendy) ali, istina je još surovija. Slabo koga, čak i u “zemlji porekla”, briga za ljude stavova drugačijih od zvanične kapitalističko-desničarske retorike . Osuđeni su na rad u dobrovoljnom ili prinudnom unutrašnjem izgnanstvu.

SEME TEME

Kako to izgnanstvo funkcioniše? S formalno prozapadnom (po potrebi i proruskom) vlašću, Srbija je zemlja na kulturnoj margini Evrope. Teme kojima se, primorani da tretiraju neveselu sadašnjost, srbijanski “disidentski” autori bave, zanimaju Zapad koliko i jugovina u Butanu. One plemenite, značajne, “večite” teme kao što su ljubav, smrt,  smisao života, pa i one aktuelne kao problem multikulturalnosti, antiglobalizam, ionako tretiraju njihovi pisci. Šta će im Balkanci? Kao što reče poznati američki filmadžija: “Život je previše kratak da bih ga potrošio na dva sata srpskog filma na nekom festival.”

Kao nezvanično odbačena deca Evrope, srbijanski pisci su ograničeni na lokalne teme i  umetničke zadatke koji mogu doneti neki profit i podsećaju na one školske. Piše se o nacionalnoj istoriji, jubilejima vezanim za bojeve i Ustave, gorkoj tranziciji i neoliberalizmu u društvu i ekonomiji. Svedeni na Havaje, tačnije Lagunu i Vulkan (što u zbiru daje Havaje), kao najznačajnije izdavačke kuće, srbijanski autori moraju, ukoliko nisu afirmisani, da prihvate čitav niz pravila.  To jest ukoliko žele da postanu iole popularni. Ili žele da obajve delo za neku nepoznatu kuću i ostanu na margini. I pritom, umesto da se povezuju s drugim “disidentima” valjaju u zlobi i pakosti ukoliko neko proda dve knjige više od njih.

Recept za tako dugo sanjani bestseller je da delo ne sme da pokazuje otvorene ideološke stavove ukoliko oni nisu, recimo, umereno demokratski ili, još bolje, prikriveno desničarski. Promišljanje autora ne sme da bude slojevito, filozofsko, opštije, ponekad i pomalo nedorečeno, već direktno, s kratkim rečenicama, zabavnom “žvakom” i poentom koja je predvidljiva. Ovo se radi zbog “ciljne grupe” tačnije imaginarnihtargetiranihčitalaca koji, u većini slučajeva, ne vole da razmišljaju. Treba, dakle, stvoriti delce koje neće imati nikakav umetnički značaj i koje će , za par godina ili manje, izbledeti i nestati da bi ustupilo mesto istom takvom pisaniju. Dakle, ukoliko tražite popularnost, to je recept. Budite kao Dejan Stojiljković, recimo.

No, nije stvar samo u okupaciji kulturnog prostora od strane povlašćenih samozvanaca s vezama . Danas se vidi, više no ikad, ogoljena veza između povlašćenih autora i politike.  Kanonizovanje u nekoj skorijoj budućnosti, tj. postavljanje na tron upražnjen odlaskom Dobrice Ćosića, s druge strane, čeka one “ozbiljne pisce iz generacije sedamdesetih” kao što su Vladimir Kecmanović ili Slobodan Vladušić. Oni će, dobar vam stojim, jednog dana ući u čitanke i tamo će da objašnjavaju dve storije, jednu nacionalističku i drugu, tobože, antiglobalističku, ali iz desničarske vizure. Sve je, kad saberemo jedan i jedan, unapred određeno i nama ostaje samo da moronski klimamo glavama i pristanemo na raspodelu pozicija koja je došla od strane “viših instanci”.

Nema nikakvih sumnji da spomenute autore koji su direktivom a ne talentom postali ugledni pisci jednog dana čekaju ugledničke pozicije u, kako se to nekad govorilo, društveno-političkom životu. Na kraju krajeva, navedeni Kecmanović se već razbaškario kao član Upravnog odbora Narodne biblioteke. Da li će postati ambasador u nekoj moćnoj zemlji? Ponovo otići na famozni molitveni doručak kod američkog predsednika, ali ovaj put ne u funkciji tatinog sina već u funkciji konzula, recimo?Partibrejkersi kažu: Jedan poziv menja sve! Tatin poziv? Znam da će neko pre ili kasnije nazvati pravi telefon i servirati mu državno uhleblje koje takvog pregaoca, nakon pozicija u Službenom glasniku i NB sigurno čeka.

NEDOVRŠENA REVOLUCIJA

Ali, da li je problem samo u navedenom (i mnogim drugim nenavedenim) pripadnicima samoproklamovane umetničke aristokratije koja već sedamdeset godina vlada kulturnom scenom ove zemljom? Da se ne lažemo – Srbija , zemlja ogrezla u korupciji, rođačkim vezama, nasleđenim pozicijama odavno ima svoju vlastelu koja lako cirkuliše u oba pravca – iz umetnosti u politiku i obratno.  Decenijama gledamo jedna te ista prezimena u novinama, na vratima kabineta fakulteta,  u spiskovima partijskih i docnije stranačkih prvaka, političara, eksperata, biznismena, savetnika i inih. Oni su i za i protiv, oni vode koalicije, “svađaju” se ili, po potrebi, “mire”.  Za njih su  tzv. “obični građani”  glupava bagra a oni su jedni za druge, bez obzira na to koju stranu zastupaju, “cenjeni protivnici”.

Daleko od očiju javnosti  ti primati kojima nikad ne isključuju elektriku sede po restoranima piju i žderu i smeju se “pionima” koji se bore za njih. Naše “aristokrate” su, kao i sve aristokrate otkad je sveta i veka, nadmen, zatupast, neljudski soj, podizani da vladaju i da vas kore ako počnete da se bunite. Gomila trutova koji uzimaju vaš krvavo stečen novac. Glasovi razuma i originalnosti se u ovoj zemlji zatiru sistematski i to nije teorija zavere. Naprotiv, to je mehanizam po kojem ova zemlja funkcioniše. “Nemaš odgovarajuće prezime? Gubi se! Ne moram da te stavim na crnu listu kad nisi na “beloj”. Ne možeš da se zaposliš ni kao čistač klozeta ako nemaš vezu.“ Vrlo se lako ispada iz visoke igre, ali je u nju teško, skoro nemoguće, ući. Ukoliko niste spremni za mentalno ili bukvalno prostituisanje.

“TAKI IM TALENAT!”

Postojeće stanje počiva ne toliko na moći tih kameleonskih aristokrata koji, generacijama, genetski talentovani, zauzimaju značajne pozicije koliko na pasivnosti ugnjetenih. Bežanija put raznih Kanada, ili ona teža, u unutrašnju emigraciju i autodestrukciju kao konačno “pribežište” rade za nakaradni sistem bezdušnih, samoživih grabljivaca koji će sutra odlučivati o vašoj sudbini jer, znate i sami, ne možemo svi da emigriramo a neko, eto, “mora da vlada”. Jedini izlaz iz postojeće situacije jeste potpuni preobražaj društva, revolucija u kojoj će, gle čuda, lustracija konačno biti primenjena i odnosiće se na sve koji su se iskompromitovali u periodu 1987-2015  godine. Ne može biti neke milosti prema onima koji su, pogurani od strane večitih struktura moći oslonjenih na DB, opljačkali, smutili i osvojili na juriš fotelje i medije.

Neće ih niko poslati na giljotinu, naravno, ali, ako do te revolucije ikad dođe bilo bi korisno da naši vlastelini žive kao ljudi do kojih im je kako kažu, tako mnogo stalo. Nek se bave radom u buticima, nek idu na biro za nezaposlene, nek se tiskaju po GSP-u, nek se bave ribolovom, stolarstvom, gajenjem stoke krupnog i sitnog zuba, nek se proglase za disidente, nek konkurišu za Zelenu kartu, nek idu u vražju mater!Imaju svoj život, imaju kakve-takve (diskutabilne) kvalifikacije i mogu da idu gde god hoće. Imaju i svoj kapital i veze. Imaju mnogo više nego oni koji zaslužuju da budu nas njihovom mestu. Zašto da plačemo za takvom “elitom”? Zamenili bi ih bolji, pametniji. Oni bi se, naši feudalčići, brzo snašli i kad bi ih jednog (nadam se što skorijeg) dana oborili. A i ako padnu, tamo negde, u gorkom izgnanstvu “bili su padu skloni”.

Pa, šta da se radi? Jednom rečju: bez iluzija o pomoći tzv. “slobodnog sveta” ili totalitarne “majčice Rusije” okrenuti smo sami sebi.  Usamljeni smo i izolovani, baš kao i oni “antiprotivni” umetnici kojih u medijima skoro da i nema. Samo mi moramo da sami počistimo pred svojim pragom, jer to niko neće uraditi umesto nas.

Aleksandar Novaković

Komentari

Komentari