Foto: 
Aidan Wakely-Mulroney

Ostaci književnosti

U današnje vreme, vreme virtuelnih veza, virtuelnih prijateljstava, pametnih telefona i glupih vlasnika istih… U vremenu u kome je “out” biti knjiški moljac, prava radost je sresti nekog koga zaista interesuje ozbiljna književnost. Ozbiljno štivo su oduvek krasile mogućnosti da u čoveku probudi niz psiholoških procesa, nonšalantno podstičući čitaoca na ubrzanu i opsežnu moždanu aktivnost, da se u biti definiše čovek, da se pospeši čitava refleksivna paleta, gde se stihijski i neustrašivo zbori o patnji, ljudskom licemerju, posrnuloj etičkoj osnovi i slutnjama protkanim nataloženim mrvicama ironije da se ispitaju čovekova logična egzistencijalistička ishodišta do krajnjih granica. Današnje nazovi ozbiljno štivo je sušta suprotnost svemu tome.

S vremenom je stil pisanja postao nebitan, a još manje bitno je postalo da knjiga koju čitamo ima neki značaj i dubinu, da nas nečemu nauči i da nas pokrene da razmišljamo o sebi i okolini. Ne, sada je najbitinije da je radnja što površnija i prostija, da se sve vrti oko novca, dobrih cipela, droge i alkohola, dobrih kola, dobrih frajera i zgodnih raspuštenica. Tri osnovne tačke srpske književnosti su forsiranje sentimentalističkih zabluda, skribomanske pseudoknjiževne floskule i palanačka demagogija. Neretko se susrećemo sa navodnim ispovestima i autobiografskim romanima novinara, starleta, bivših prostitutki, zdravih glumaca koji su ostali bez angažmana, bolesnih glumaca koji nisu bolesni, ali vole da zarađuju na prostodušnosti našeg naroda. Čitavi tabaci romansiranih biografija ličnosti za koje ne da nacija ne mari, nego ih preseca u sedalnom delu zbog nebitnosti istih. Ali, nacija ipak čita, jer očekuje da neko od njih može imati nešto pametno za reći. S druge strane, kada se pred prosečnog srbina stavi ozbiljno delo koje zaista ima nešto pametno da ispriča, taj “eksperiment” se obično završi ili blagotelećim nerazumevanjem ili zaključkom da dotični autor previše fekališe.

U takvoj zemlji, gde malo ko još mari za kvalitet, teško je biti pisac koji ume da sroči nešto smisleno a da pri tom to ne bude stručna literatura ili priručnik za ovo ili ono. Čak i da je neko nesrećnim spletom okolnosti autor stručne literature, to verovatno niko neće ni čitati, jer smo mi ipak nebeski narod – stručan po pitanju svega. Teško je naciji i regionu prezentovati knjigu u kojoj se fabula ne vrti oko Lui Vitonove tašne, Hermesove ešarpe, najnovijeg Audi modela, tone kokaina, ili nekog svetog velikomučenika. Prava utopija je narodu uopšte i pokušati da pokažeš kako i knjiga koja nije retrospektiva tužne sudbine tv voditeljke koja je snimila soft core pornjavu, može biti čitljiva i zanimljiva. Teško je tom retko dobrom književniku da u jednom momentu, kada mu je stvaralaštvo skrajnuto zbog egzistencijalnog opstanka, ne ode bestraga iz ove zemlje, tražeći iole zainteresovanu publiku za svoja dela, ili u najmanju ruku ne pređe na drugu stranu – stranu odmetnika od književnosti i literarnih komercijalista.

Čini se da smo sami sebi, želeći da idemu u korak s vremenom, nametnuli sve prostije forme pisanja i književnog izražavanja. Iako prostije forme umeju biti slojevitije i smislenije, mi ipak težimo da sve što je ikada vredelo i bilo na ceni, dovedemo do čistog apsurda. Izgleda da smo, težeći minimalizmu, previše ogolili sve ono što imamo da kažemo i postigli kontra efekat od onog “kratko ali bitno”.

Zato se sada svo to literarno smeće kupuje na trafici, dobija uz tri kilograma praška za veš, poklanja uz nedeljnike i štampa često kao dnevne novine. Potražnja književnih dela, koja to nisu, je sve veća, a proporcionalno tome, veća je i zatucanost. Namnožilo se previše Simonida, Anabela, Ceca i Meca, a sve manje je književnika čije pisanje zaista vredi. 

 Ivana Pekić Malimarkov

Komentari

Komentari