Starosedeoci i dođoši
Foto: 
Carlos

Starosedeoci i dođoši

Vraćajući se s posla, prolazim pored jednog ulaza u kojem piše: "Dođoši se kote i uzimaju sve. Zašto?" Svaki put se iznerviram.

S jedne strane, od svih oblika vezanosti za krv i tlo, lokalpatriotizam mi je nekako najrazumljiviji. Tu, makar, imamo posla sa gradom, naseljem, krajem, koji, bar u teoriji, dobro poznajemo i volimo ga zato što smo sa njim rođeni, sa nama je srastao. Tu su te vozili u dečjim kolicima, tu si učio da hodaš, jurio za loptom, krio se, voleo, išao pognute ili visoko podignute glave. Zato, valjda, duh nekog grada doživljavamo i kao svoj sopstveni otisak, svoj doprinos svetu. Pa kad kažeš: "Ja sam rođeni Beograđanin", puna ti usta i puno ti srce. Jedan veoma mudar čovek rekao je i ovo: "Vi, čim ste se rodili u Beogradu, u startu ste već završili fakultet". A jedna druga pametna osoba kazala je, recimo, ovako: "Najlepši kompliment koji sam ikada dobila je kad su mi rekli da se odmah vidi da nisam Beograđanka."

Pa onda, pitamo se ko je dovoljno ili nedovoljno Beograđanin, da li je dovoljno tri ili više generacije "rođenih" da bismo se smatrali pedigriranima...

Starosedeoci često znaju da na dođoše gledaju kao na varvare, ili neku posebno gadnu sortu bubašvaba koja se nemilice provlači kroz najtešnje pukotine i isto tako nemilice koti, polaže jajašca svuda i onda se svuda legu mikro bubašvabice i osvajaju grad, sve dok ga potpuno ne poseljače. Grad bi bio divan da oni nisu došli, oni su iskoristili našu širokogrudost i dobrotu, razvalili vratnice i sve opustošili.

Pridošlice pak na starosedeoce gledaju kao na blazirane, praznoglave snobove. Dekadentne, nabeđene, naduvene, uverene da su u'vatili boga za reproduktivni organ samim tim što su rođeni u tom njihovom gradu. Koji je uz to prljav i ružan. I ljudi su grozni, ni nalik na one divne komšije iz našeg mesta. A sve im se daje na tacni. Bograđani bolje prolaze od svih. A da im nije nas, ne bi imali šta da jedu. Ne bi znali šta je sir, ili zelena salata. I tome podobno.

Polako i neosetno, distanca se smanjuje i dojučerašnji dođoši počinju, onomad "nečiji" grad da doživljavaju kao svoj. Starosedeoci gaje malo veću pizmu: treba im više vremena da prihvate dođoše; srećom, uvek su tu sve noviji i svežiji dođoši koje treba prezirati.

Ali grad ne čine ulice, zgrade i trgovi: grad čine ljudi. Duh grada takođe čine ljudi; narečene zgrade i ulice izraz su tog duha. Ne možemo očekivati da će nekakav transcendentni grad, kao neki živi organizam, progutati i preobraziti pridošlice; ne, to čine ljudi koji već žive u njemu - starosedeoci, dakle, ako je njihova kultura dovoljno snažna, ako ima dovoljno autoriteta, širine i privlačnosti. Najbolju sposobnost za akulturaciju drugih, rekla bih, imaju one zajednice  koje su dovoljno mudre da inkorporiraju različitosti, ne da se busaju u grudi i bore protiv njih. Naprotiv, kultura onih koji dolaze u neko zatvoreno, prezrelo, preživelo društvo može da da svežinu i podsticaj zajednici čije je opadanje već započelo.

Osnova ljudskog napretka je razmena: razmena dobara, razmena reči, razmena kulturnih tekovina i ni za jednu zajednicu, pa ni za vaš ili naš ili njihov voljeni grad, nije dobro da bude hermetički zatvorena.

Svi smo mi, na kraju krajeva, odnekud došli, makar, uspravljajući se i bivajući čovekoliki, iz Afrike ili Azije. Iritantno je to, što i u doba sredstava komunikacije koja nam omogućavaju da se povežemo sa celim svetom, i dalje gledamo ko je odakle došao, i kao da smo, sačuvajisakloni, neka sorta vina sa geografskim poreklom ili još grđe, neka lokalna rasa stoke.

Taj što je odnekud došao nije kriv što si i ti počeo da pljuješ po ulici, bacaš pikavce kroz prozor, parkiraš auto na sred trotoara, guraš se da prvi uđeš, dernjaš se umesto da govoriš. Jer to, tobože, nije više tvoj grad, od kada su oni tu. A i oni bi, takođe, trebalo da počnu da vole taj grad kad već žive u njemu. Sutra će biti starosedeoci.

Iva Radović

Komentari

Komentari