Suveniri
Foto: 
Simon_sees

Suveniri

Ima jedna, moja je, ali rođeni hejter, verzirani trol. Nego, hejtuje i kompjutere i Internet pa nema tu vrstu oduške i onda sikće i bogoradi po životu i njegovim svakovrsnim manifestacijama. Svega i svačega se dohvati, a jedna od omiljenih tema su joj pitanja nacionalnog identiteta i  predstavljanja svetu našeg nemerljivog kulturnog blaga kroz -  suvenire. I vaistinu, ima pravo. Ovih dana pretabanala sam grad uzduž i popreko u potrazi sa prikladnim poklončićima za petoro poznanika – stranaca. 

Šta očekujemo od suvenira, kada ga kupujemo ovako „unapredak“ (a i inače)? On je pre svega jednostavni, lako prepoznatljivi simbol nekog mesta ili neke grupe. Suveniri država, u osnovi su vrsta pojednostavljenih, uprošćenih simbola suverenosti, karakterističnih elemenata reljefa, građevina, rukotvorina, mesta, znamenitih ljudi, pa do kondenzovanih nacionalnih stereotipa. I doista, mnogi misleći ljudi smatraju da nacionalni stereotipi nisu loši; da su oni uputstvo za brzinsko upoznavanje neke grupe ljudi, kao neka dajdžest karakterologija. Na stranu sad što je i etnopsihologija diskutabilna disciplina, ti nacionalni stereotipi mogu da prevare koliko i da pouče.

I tako, sad, kad krenemo od Terazija prema Kalemegdanu, gledajući samo štandove sa suvenirima, šta možemo da vidimo i zaključimo o narodu serbskom?
Mnogo voli da nosi T majice u kombinaciji sa šubarama, kačketima i šajkačama. Pismen je izuzetno, pa koristi sve moguće oblike pisama, od neke pervertirane ćirilice iz Miroslavljevog jevanđelja, preko svih ćiriličnih i latiničnih fontova, do gotice. Sa majica ponekih, bogami, drsko gleda Putin, podsećajući na svoju nedavnu posetu. Pošto hoće da zavrne gas, možda će i prestati pa nam pamučno namiguje. Osim njega, videla sam još i Noleta, tu i tamo, i Tita. Nema više ni vojvoda, ni političkih lidera (sa radošću konstatujem, ni aktuelnog Pemijera. Možda bi neko trebalo da ga obavesti o tome. Žali bože da stranci ne ponesu odavde suvenir sa likom naše najveće nacionalne dragocenosti!) A magneta... Silesija. 

Srbija, Beograd, Hram Svetog Save uglavnom, tu i tamo Pobednik, Kalemegdanska tvrđava, retko Skadarlija, šareno, pa nalakirano. Pa dobro, a Saborna crkva, a Knez Mihailova kojom smo upravo prošli, a Sava, a Trg Republike („kod konja“ čijeg konjanika, mučenog, malo ko prepoznaje), a Ušče, a stare i lepe zgrade? Malo da se prošara?

Slike, fotografije, pustane kape i nakit, i sva čuda drvodeljskog zanata u vidu rezbarenih nekih čepova li – okvira li za flaše, dasaka za seckanje, oslikanih; pa onda šolje, manje, veće, sa istim motivima kao i na magnetima (nezanimljivim). Opanci, minijaturni, neupotrebljivi. Pa neke slike, pa neki aranžmani u staklu, neke gipsane groze,  neke kobajagi grafike, sve nešto malo kičasto, a još i nekorisno.

Ono nekoliko štandova pred Gradskom bibliotekom, ima, vidim, neku tanku keramiku i neka zvona i štatijaznam, ali sem po tome što piše „Beograd“ i „Srbija“, ne mož’ mnogo da ga dovedeš u vezu sa sublimisanim nacionalnim i lokalnim identitetom.
U Čika Ljubinoj liciderska srca, med (pa dobro, mada kažu da je ove godine bila loša paša i da su u prodaji uglavnom veštaci), neka kombinacija gline i ljuski od oraha, pa eterična ulja, pa nakit neki, pa neizbežni magneti, pa jedan čak don’o bazu za džem od šipka i sok od paradajza.

A gde su keramičari, a gde su upotrebni predmeti po uzoru na stare, ne znam, čaše, bardaci, preslice, frule, tkani ćilimčići, šarenice, čarape, pa gde su čuda nacionalne kuhinje u potpunosti skovane iz orijentalne i grčke, pa možda malo nekih veznih košulja i peškira... Ili neka knjiga, eto, mala istorija Beograda i Srbije, ne turistički vodič, nego onako nešto, malo sentimentalnije i dekorativnije... Nema! 

Ili, knjiga domaćeg autora prevedena na strani jezik? Do zla boga teško naći! Divne replike idola iz Vinče ili Lepenskog Vira može da kupi samo lokalni zaluđenik za arheologiju (manj ako slučajno ne nabasa na njih), pod uslovom da otkrije kad prodavnica (i škola arheologije) radi. I tako.

Ne znam koliko će moj izbor na koncu biti reprezentativan. Kaže draga prijateljica, Ruskinja: „Ja tako kad idem, natovarim jeftine votke koliko god mogu da ponesem. Uglavnom niko nema primedbe!“ Beše mu sad. Sledeći put ima da uprtim bure mučenice, posle degustacije neće znati ni ko je kome došao u posetu.

Iva Radović

Komentari

Komentari