Foto: 
autor nepoznat

U gorama Srbije (prvi deo)

Veliki broj klisura, useka, pećina, ali i očuvanih šuma, kao i bogatstvo biljnog i životinjskog sveta, odlika je reljefa Srbije u kome dominiraju planine. Ime geografske regije Šumadija, ukazuje na ovu odliku, iako je veliki broj šuma iskrčen da bi se dobila obradiva zemlja, prostor za nova naselja ili nešto treće.

Tokom burne istorije, šume i planine su imale drugačiju funkciju od današnje; nisu bile deo prirodne lepote kojoj se ljudi koji dođu u Srbiju dive, već su bile mesta koja su spašavala živote i veru. Poznavanje reljefa za domaće stanovništvo značilo je spas od neprijatelja i pobedu, jer su mnoge crkve napravljene na mestima koja su zbog prirodnih odlika nedostupana napadačima.

Ovčarsko-kablarska klisura, koja se nalazi naputu Čačak-Užice, duga je dvadeset kilometara. Karakterišu je strmi obronci Ovčara i Kablara,  meandri Zapadne Morave, bujna vegetacija i veliki broj manastira smeštenih blizu glavnog puta, a ipak, daleko. Do nekih se mora preko vode, čamcem, dok do onih drugih, peške, strmim puteljcima.

Ovo je mesto izuzetne lepote, a same planine, između kojih je smeštena Ovčar banja, poznate su kao ugašeni vulkani. U njihovim šumama postoji mnogo očuvanih biljnih i životinjskih vrsta, a jedna od njih siva čaplja, može se svakodnevno videti na Moravi.

Međuvršje, veštačko jezero, napravljeno je izgradnjom brane na Moravi za potrebe proizvodnje električne energije; pored njega, još dva jezera u istu svrhu: Ovčarsko i Parmenac.

Ipak, najveća specifičnost ovog dela jeste kulturno-istorijska baština, zbog koje i nosi naziv “srpska Sveta Gora”. Deset manastira, raspoređenih po krševitim predelima, prava su slika duhovne strane Srbije i zanimljiva turistička destinacija. Ne zna se tačno kad su sagrađeni, pa se u njihovom datiranju stručnjaci uglavnom oslanjaju na predanja i druge tragove koji nisu pisani. Postoji verovatnoća da su gradnjom hidrocentrale neki ostali ispod vode.

Vavedenje je najstariji od manastira u klisuri i posvećen je vavedenju presvete Bogorodice;

Blagovestenje, posvećen blagovestima, danu kad je Devica Marija dobila lepu, blagu vest, sagrađen je u raškom stilu, a blagoveštensko jevandjelje, deo manastirske biblioteke, nastalo je u prvoj polovini 14. veka.

Iznad Blagovestenja, nalazi se manastir Ilinje, posvećen Svetom proroku Iliji, a sagrađen je na temeljima starog manastira;

Nikolje, posvećeno Svetom Nikoli, ima karakteristike srednjevekovnog manastira u kome se nalazi Nikoljsko jevanđelje, najstariji dokument pisan na pergamentu;

 Jovanje, posvećeno rođenju Jovana Krstitelja, pretrpelo je mnoga rušenja tokom svog postanka, pa je jedno vreme bio nenastanjen. Za ponovno uspostavljanje manastirskog života u Jovanju zaslužan je vladika NIkolaj Velimirović, jer je doveo nekoliko sestara i Rafaila Hilandarca iz manastira Kalište i nastanio ih u praznom Jovanju. Današnji izgled manastira rezultat je prepravki i novih projekata, jer se stari nije mogao sačuvati niti obnoviti i da pri tom, bude bezbedan za život i upotrebu.

Preobrazenje, manastir koji se nalazio nekada na mestu gde je sada železnicka stanica Ovčar Banja, izmešten je, tj. porušen na osnovu odobrenja vlasti, da bi se izgradila železnička pruga, a na inicijativu Nikolaja Velimirovića, sagrađen je drugi na desnoj strani Morave. Uloga mu je misionarska, što znači da nema imovinu ni parohiju.

Zatim, Sretenje, o čijoj istoriji ne svedoči ništa sem njegovog izgleda i arhitektonskih detalja;

Uspenje, koje se pominje u turskim izvorima, a zatim u spisima Vuka Karadžica iz 1820. godine. Na veoma živopisnom mestu, uzvišenju iznad manastira Jovanje, skromnog izgleda, odiše duhom i tajanstvenošću;

Manastir Svete trojice, koji, prema turskim popisima potiče iz 16. veka, među svojim zidovima čuva veoma retke ikone Bogorodice i Hrista Spasitelja, koje su od velike vrednosti;

Vaznesenje, manastir sagrađen na temeljima stare crkve, posvećen je Vaznesenju Gospodnjem i veoma je skromnih dimenzija, što nikako ne umanjuje njegov znacaj. Ima mesta za sve koju dođu.

Treba pomenuti i crkvu Kađenicu koja s puta gledano, može da se vidi u dane kad je vegetacija slaba. Prilaz pećini je uređen, ali priča koja je prati je izuzetno teška, kao i naša prošlost. Naime, u vreme Hadži-Prodanove bune, u njoj se krio narod iz okolnih sela. Kad su ih Turci otkrili, napunili su ulaz granjem i zapalili, da bi okadili raju. Narod se ugušio dimom, i zato je dobila ime Kađenica. Kosti su im tu ležale sve do pred Drugi svetski rat, kad su skupljene i smeštene u sarkofage.

Put dalje vodi do Požeške kotline i jednog od manjih gradova Srbije - Pozege u čijoj okolini, tačnije u selu Gornja Dobrinja, se nalazi rodna kuća knjaza MIloša Obrenovića…

Komentari

Komentari