Ljuban Klobučar pesnik "Živim u jedinom SADA pamteći juče zarad nekog sutra" - autor intervjua: Valentina Novković

Ljuban Klobučar je u književnost ušao davne 1984. Objavio je trinaest pesničkih knjiga, nakon mnogih preseljenja i življenja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i  Srbiji, već dvadeset i tri godine u Kanadi  slaže kolaž svoga postojanja prihvatajući iskustva kroz koja prolazi kao ogledalo vlastite individualnosti u svetu različitosti.

Poeziju ste počeli da objavljujete 1984.  Kada ste prepoznali titraj poetskog nerva, da li se sećate prvih napisanih stihova, šta im je prethodilo?

Ne mogu reći da uopšte postoji sjećanje na početke pjesničkih putešestvija u ovome bivanju ili postojanju trenutnoga životnoga kruga u materijalnome svijetu koji me okružuje. Kada razmišljam sada o tome, ponukan Vašim pitanjem, imam osjećaj da je pisanje u ovome, samo nastavak započetoga puta u prijašnjim življenjima. Svi smo mi vjerujem pre rađanja, pregledavši ih, potpisali ugovore novih postojanja a ja, ako se okrenem sada unatrag,vidim da je moj bio da rasprostirem na svojim stazama stihove i energije za one koji vibriraju na istima. Dakle da sumiram ovaj odgovor, mislim da ću potpunu spoznaju svrhe ovoga kruga postojanja spoznati tek na kraju kruga i samim time podastrijeti vam odgovor budemo li se u bilo kojim formama sreli u budućim bivanjima.

Koji knjige (autori) su obeležili Vaše stvaralačko sazrevanje? „Knjiga treba da prekopava po ranama, čak i da ih iritira“, smatrao je Emil Sioran. Na koji način Vi doživljavate kvalitetno štivo, da li se nekim knjigama vraćate, na koji način ih sada doživljavate?

Ako prihvatimo činjenicu da je sve oko nas, pa i mi energija,onda tu pripadaju i književna djela kroz koja smo prolazili u različitim fazama svojih postojanja. Smatram da su sva djela, sve te tvorevine nečijih duša podjednako važne u ciklusima ljudskih postojanja bez obzira kako nas se one doticale. Ne bih ih djelio u velika ili mala, vrhunska ili manje tiražna (mada na žalost živimo u svijetu konkurencije, utrkivanja i prestiža ) jer mislim da su neka pisana neprimjetno u ovom življenju da bi bila poruka nekim budućim sjenama daleko iza nas. Svi smo na različite načine prijemčivi na neku pjesmu, novelu ili slikarski rad, ali kako rekoh sve je to samo maniestacija naših energija koje su manje više prijemčive na pojedina stvaralaštva. Ne zaboravimo da postoje mnogi Bogoumilni slikarski ili pisani radovi čiji autori sem manjega kruga onih koji ih okružuju, ne žele da im djela krase pojedine galerije ili korice budućih knjiga. Jednostavno, oni svoj pečat otiskuju na njima izabran način, tijan i gotovo sramežljiv, nipošto manje vrijedan od bilo kojega drugog.Volim reći, svi smo mi pjesnici ali neki pišu samo za sebe i svoje duševne blizance.

„Stari svet umire, novi svet se još ne nazire i iz tog kjaroskura izranjaju čudovišta“, napisao je Antonio Gramši. Koliko je vitalan svet u kom živimo?

Mislim da se svijet i sve oko nas konstantno mjenjaju podložni promjenama. Dan, noć, godišnja doba, rađanje, odrastanje, starenje, umiranje, sve su to ciklusi promjenljivosti rijeke koja prolazi pored nas. Možemo sjediti godinama na obali na jednom istome mjestu posmatrajući je vidjećemo da se i sami mjenjamo baš kao i proljeća, ljeta, jeseni i zime na njenim obalama. I to me, rekao bih, raduje jer kakav bi bio ovaj svijet da u njemu vlada carstvo jednoličnosti. Na nama je samo da zapažamo sve oko nas, čujemo i  vidimo potpuno se prepuštajući postojećim ritmovima svjesni da smo vladari svojih misli i da nakon izdaha u ovome čekaju udasi novih svjetova. I ... radujmo se i starenju i djetetu u njemu.

„Ničega nema u životu moranja. Samo pitanja, pitanja“, stihovi su iz Vaše pesme „Pitam se“. Da li poezija uspeva da nađe odgovore, ili ih umnožava?

Eh, da. Ta poezija. Ptica pitalica.Vjetar skitalica. Rijeka umilnica. Mislim da poezija, barem ona koju ja pišem, nije ni pitanje ni odgovor već rekao bih tok. Most između toga. Ogledalo svakoga čitaoca koji je prihvata na način kojim mu duša reflektira u tome momentu življenja. Zato i sam u momentu tihovanja, jer to je čar primanja svih informacija pa i stihova, smatram sebe mostom svjetova, jer potpisujući se ispod svojih pjesama zadovoljavam forme ovoga okruženja, nikako se ne mogu oteti osjećaju da su te niti stigle od nekih drugih Izvora koje su me izabrale u trenutku nadahnuća baš kao i bilo kojega drugoga autora, pisca, slikara, istraživača ili naučnika.Vraćam se na ono rečeno a to je da se treba predati, utihnuti, čuti i vidjeti. Tada sve prilazi bez moranja.

U pesmi „Kad misli navrate“ („Mošti sjevernih vetrova“, Apostof,) napisali te“Pamtim miris ograde. Čujem tišinu matere“. Nakon nemilih događaja, preselili ste se u Kanadu. Odlasci nisu laku, pogotovo ako su prinudni, nikome nije lako da se ukoreni, ma čime da se bavi. Ljudi u novom pribežištu imaju dve istorije, dve geografije, dva jezika. Na koji način ste se prilagodili ovom dualitetu, da li je stihovi način da ih pomirite ili, možda, stvorite neki treći, nišu od onog što boli?

Karma. Sudbina. Izbor. Moranje. Htijenje. Sve bi to mogli biti potencijalni izvori odgovora na Vaše pitanje u kojem se kriju mnoga. Podsjećam, jedan sam od onih koji smatraju da smo mi pre rođenja potpisali ugovore za ova življenja. Jednom napisah da je bol probudio ono najbolje u meni. Kasnije shvatih da to može i radost i sreća. Svi su ti osjećaji nekako povezani u univerzalnom krugu naših zbora. Ma gdje otišli, ma kada, ma kuda, uvijek ćemo sresti neke dobre duše koje su spremne da nam pruže ruku ili barem upere prstom u kome smjeru krenuti na životnim raskrsnicama. Nema uspona bez padova, visina bez dolova. To ne znači da su najljepši pogledi na vrhovima. Ko zna gledati harmonija ga čeka i u dubinama. Dakle,rekao bih da su sva ova iskušenja kroz koja sam prošao jednostavno bila potrebna da bih odrastao i ja i ovo stihovanje što se rađalo u dubini srca. Ponekad se potrebno udaljiti da bi čovjek bolje vidio. Izgubiti, da bi shvatio da je sve prolazno. Nakon mnogih preseljenja i življenja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i  Srbiji sada evo već dvadeset  tri godine u Kanadi još uvijek "mukotrpno" slažem kolaž svoga postojanja prihvatajući iskustva kroz koja prolazim kao ogledalo vlastite individualnosti u svijetu različitosti. Naravno, nova zemlja, novi grad, kultura, jezik i civilizacija donesoše iskušenja za moju malenkost kao i za sve koji prođoše slične staze ali polako prihvatajući životne tokove pronađoh sponu između banijskih predvečerja i prerijskih praskozorja. Učim. Odrastam. Pišem. Živim u jedinom SADA pamteći jučer zarad nekoga sutra. A za to "pamćenje" diše poezija i disaće i onda kada budem negdje drugdje neko novo JA.

Autor ste trinaest pesničkih knjiga, šta se u Vašem pogledu na svet i stvaralaštvo izmenilo od prvo napisane knjige do danas? Da li su se istočnici nadahnuća izmenili?

Kao djelić Sebstva u okruženju Svestva prihvatam promjene o kojima ranije govorih kao dio toka svevremenih bivanja. Mada je cijeli Univerzum satkan u brojkama mislim da su sve ove ''moje'' zbirke do sada objavljene u stvari dio jedne velike nedovršene. Zašto to kažem. Ako prihvatimo neminovnost da je sve podložno stalnim procesima promjenljivosti u to spada i stvaralaštvo, tako da i harmonija unutrašnjega bića spojena sa promjenljivošću vanjskih tokova znači da se i tok misli mijenja a samim time i stvaranje. Makar to bili i ožiljci i bore na licu, svi su ti znakovi prolaznosti kap u moru vječnosti kada žemo u jednom trenutku shvatiti i prihvatiti da je Istok Zapad a Zapad će Istok bivati.

U priči „Svet“ Danil Harms je napisao:“Govorio sam sebi da vidim svet. Ali mome pogledu nije bio dostupan ceo svet i ja sam video samo delove:“. Na koji način definišete svet, da li se može sagledati njegova celovitost?

Zamislite jednu veliku Galeriju sa samo jednom slikom na zidu. Pri tom u njoj stotinu zaljubljenika slikarstva koji je svako na svoj način posmatraju. Neko izbliza, neko podalje. Jedni duže, drugi kraće. Poneko u tišini, a opet poneko proprati tihom rječju samo sebi razumljivom.U knjizi utisaka na izlasku iz Galerije ostalo je stotinu različitih viđenja jedne te iste slike.

Eto, to je Svijet. Svako ga kreira, osjeti  i vidi na svoj način i pri tome i ne shvata da vidi samo djelić jednoga velikoga Božanskoga kolaža koji se pri tome konstantno mijenja. Mi smo gospodari sebe mada mnogi i nesvjesno  pristanu da budu sluge tuđina misleći da je onaj ponuđeni djelić kolaža jedan jedini. Raduje me slutnja konačnoga dolaska Svjetlosti kada će oči moći čuti.

Zastupljeni ste u mnogim antologijama kod nas i u svetu (Anotologija srpskog pjesništva u hrvatskoj dvadesetog vijeka, Zbirka poezija kanadskih pjesnika, Anotogija srpske izbjegličke poezije Prognani Orfeji, Srpski pisci u rasejanju7 1914-2014 i druge). Vaša pesnička knjiga na engleskom jeziku se našla i na listi bestselera, kako je došlo do saradnje sa kanadskim izdavačem, da li Vas je takav uspeh iznenadio?  Da li srpska zajednica dovoljno ulaže u održanje naših ustanova kulture u Kanadi i na koji način? Kakvom izrazu inkliniraju savremeni kanadski pesnici?

Znate, sjećam se sebe kao dječaka koji je stidljivo pripisivao neke svoje misli vjerojatno ni sam ne znajući zašto to čini. Siguran sam da sam bio poput mnogih koji bi pisanjem u tišini bježali od buke okruženja i slijepih ulica punih istih lica. Nikada nisam razmišljao o objavljivanju svojih misli koje bi nekako gotovo nezgrapno čuvao u ladicama svoje prolaznosti. I kako to život zamisli ili ranije pomenute sudbe, izbori ili karme u našim se životima sa razlogom pojave Svjetlonoše ili oni koji nas pouče i vode ukazujući na najmirisnije smjerove staza ispred nas. One koji nam ukažu da ono što radimo ili u mome slučaju zapišemo vrijedi pokazati svjetlu vremena.I tako evo tu sam. Kada se okrenem ovako ''izdaleka'' obraduje me činjenica da me premda već dugo živim u Kanadi određeni književni krugovi kao i pjesnici u Srbiji i Crnoj Gori nisu zaboravili uvrštavajući moje skromno stihovanje u Antologije poetskih stvaralaštava kao i stajući iza mojih projekata objavljivanja novih zbirki pjesama. To je radost za moju dušu a i da nije tako i dalje bih pisao i stvarao ispunjavajući bit svoga postojanja.I jedan jedini čitalac ispunjava svrhu slanja poruke Univerzuma punoga stihova. Također raduje me i spoznaja da i ovdje u Kanadi postoji određen broj naših pisaca koji rade i djeluju u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima udruženja kojim pripadaju. Nadam se da će tako biti i dalje.Objavljivanje na engleskome jeziku je također mislim dio jednoga ''višega plana'' i drago mi je da su reakcije bile takove kakove jesu, a o tome najbolje neka priča vrijeme. Posebno je zadovoljstvo kada bi me na književnim večerima Kanađani pored poezije pitali i o mojim korijenima tako da bih odgovarajući ispunio potpuni krug svrhe stvaranja u Kanadi. Po pitanju udruženja i pomoći institucija književnim stvaraocima u Kanadi imam osjećaj da je to jednako posvuda odnosno ovisno o snazi i požrtvovnosti stvaralaca da se organiziraju književne večeri i objavljuju pojedini projekti. Poezija je oduvijek bila nježna i tiha u toj borbi za pomoć institucija. No, iskustvo govori da bi se uvijek uspjela izboriti na neki način. Tu sam da trajem i pišem potpuno rasterećen vremenskim okvirima objavljivanja novih zbirki prihvatajući misli ovoga moga Anđela čuvara što mi šapuće čas sa desnoga, čas sa lijevoga ramena ... biće ako treba da bude.

„Istina umiva strahove“ stihovi su iz Vaše pesme „Voli“ ( I ništa kršteno biva, Apostrof), da li je, uistinu, tako?

I opet, zapisah jednom ... ako je sve ovo Istina onda Istina ništa nije...Svi imamo neku svoju podložnu u mnogim situacijama i iskušenjima sudu vremena. Pjesnička istina je rekao bih brutalno iskrena.Svoja i ne mari za vrijeme. I laž je poput Istine krštena a na nama je da izaberemo i prosudimo ali samo sebi. U ovome svijetu prepunome grijeha čiji sljedbenici i sami počesto bivamo nemamo pravo suda drugima. Onaj ko Krštava taj i prašta.Svoju duhovnost rođenjem donesoh u ovaj svijet religija čuvajući je i zalijevajući u najsušnija vremena.

U knjizi „Divni gubitnici“ Lenard Koen se pita:“Kako da sa bilo čime krenem ispočetka kada je svekolika jučerašnjica u meni?“. Kakav odgovor biste dali na ovo pitanje?

Jučer i sutra ne mogu dotaknuti, pomirisati, osjetiti. Sljedbenik sam jednoga jedinoga SADA u kome sve postoji pa i  to jučer i sutra. No, Akaša je to sve sačuvala i objasnila a pjesnici, kako to rekoh već jednom ranije, bivaju samo kao most podsjećajući na nešto čega više nema, a možda nikada nije niti bilo.

„Stremim ka nebu/ispunjen slutnjom vlastite krvi/da izvor tamo jedino biva“, napisali ste u pesmi „Izvor“. Da li je stvaranje jedan od načina spoznanja sopstva i svrhe?

JA JESAM svakoga trena svga postojanja, a stvaranje je ta srž koja me budi ili prosto tjera da ne zaspim ili pokleknem u ovome svijetu trebanja. Stvaranje mi pomaže da shvatim da ovdje ništa moje nije i da goli dođosmo i goli otiđosmo. Stvaranje je energija prije i daleko poslije tijela u materijalnome svijetu gdje poezija približava Univerzum, dodiruje vremena i miriše cvijetove što nikada ne venu tamo daleko, daleko iza poslednjih oku vidljivih zvijezda.

Ljuban Klobučar rođen je 1963. godine u Sisku (Hrvatska). Objavljuje poeziju od 1984. godine u mnogim književnim časopisima i listovima bivše Jugoslavije.  Zastupljen je u Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka u izdanju SKD “Prosvjeta” iz Zagreba, 2002. godine. Živi i radi u  Saskatunu (Kanada).