Foto: 
autor nepoznat

Maržikovi - podsećanje (prvi deo)

Prihvatajući poziv srpske Vlade, 1876. u Srbiju, iz Češke, dolazi dr Josif Maržik, sa namerom da se prihvati “službe sanitetske u srbskoj vojsci”. Za razliku od ostalih kolega koji su dolazili iz Rusije, Poljske, Nemačke i drugih zemalja, on je odlučio da ostane. U vojsci je proveo radni vek, te zato u istoriji vojnog saniteta, njegovo ime stoji među imenima onih koji su imali vodeću ulogu u njenom osnivanju i načinu funkcionisanja.

Znanje stečeno na Medicinskom fakultetu u Pragu, pomoglo je mnogima u ratnim vremenima, pa je odlikovan ordenom Društvenog ( Crvenog) krsta, kao i Srpskom ratnom spomenicom, koji su se dodeljivali za posebne zasluge tokom rata.

Međutim, ono što je usledilo u posleratnim godinama, moglo bi se smatrati nepravdom prema lekaru koji je davao sebe preko svake granice za naš narod. Naime, traženo mu je da ponovo polaže sve ispite da bi njegova diploma mogla biti nostrifikovana i time mu, praktično, bio priznat status lekara koji bi mu omogućio da nesmetano sprovodi lekarsku praksu!

U septembu 1881. dolazi u Karanovac. Bio je to novi vojni raspored  kojim je dr Maržik imenovan na dužnost pukovskog lekara i upravnika privremene vojne bolnice. Godinu dana kasnije, otvara se Zemljodelska škola stočarskog smera, a on postaje Prvi školski lekar koji će voditi brigu o zdravlju đaka.

Ženidbom sa Angelinom Protić , venčanjem u crkvi uz tradicionalno kumstvo, potvrđuje da je pravoslavni obred prihvatio kao svoj. U tom braku rođena je ćerka Desanka. Međutim, supruga mu ubrzo umire od tuberkuloze, a nakon dve godine, napisao je zahtev za ponovno sklapanje braka, jer je u danima odsustva otputovao u Češku i tamo upoznao Eleonoru, svoju buduću ženu, koja nakon venčanja obavljenog u Trebiču, dolazi sa njim u Kraljevo. Da bi dobio dozvolu za ženidbu, Jozef Maržik je morao da priloži tapiju na kuću i određenu novčanu sumu, jer je to bila garancija da je oficir srpske vojske stambeno i materijalno, te sposoban da izdržava porodicu. Iz braka sa Eleonorom, koju su naši prozvali Jelena, ima petoro dece: Josifa, Mariju, Vladislava, Stanislavu i Veroslavu.

Za potomke je tajna zašto je, nakon svega, ponovo došao u Srbiju, imajući u vidu nepravde koje su mu učinjene stalnim premeštanjem kao i u postupku nostrifikacije diplome. U godinama koje su usledile, nije bilo mnogo bolje, jer politička situacija jedino što je zasigurno mogla da obeća, bili su nemiri. Ukazom kralja Aleksandra I sanitetski poručnik Josif Maržik dobio je titulu počasnog sanitetskog kapetana II klase, sa pravom nošenja uniforme tog čina. Ovaj čin je pokušaj da se isprave neke nepravde, poput one u listu “Mali žurnal” koji ga je oklevetao, nakon čega je dao ostavku u državnoj službi, jer nije hteo da ga dovode u vezu sa politikom ili bilo čim drugim što bi ukazalo da radi posao koji mu, po pravdi, ne pripada.

Penzionisan je 1901. godine, čime je zvanično završena njegova lekarska karijera, nakon dvadeset pet  godina rada. Zanimljivo je, ustvari tužno, što je za svoj rad dobio malu penziju, jer mu se nije priznala diploma iz Praga. Uprkos novom razočaranju, kao penzioner, aktivno je učestvovao u društvenim događajima vezanim za mesto u kome je živeo: nekadašnji Karanovac, tada već Kraljevo. Te aktivnosti imale su važnu ulogu u razvoju varoši u zato im je pridavan veliki značaj. Na njegovu inicijativu otvorena je prva “bolja mehana” preteča današnjih hotela; zatim, sa grupom predstavnika vlasti i naroda, tražio je da se izgradi železnička pruga, a onda, da se otvori prva privatna četvororazredna gimnazija.

Nastavlja da pomaže u Balkanskim ratovima, Prvom svetskom ratu, a posle toga nastavlja rad kao opštinski lekar, predavač latinskog jezika u privatnoj gimnaziji…

Umro je 1933. Sahranjen je na kraljevačkom groblju. Na spomeniku, koji mu je podigao sin Vladislav, između ostalog piše da je bio pravoslavni Čeh, a u desnom gornjem uglu nadgrobne ploče su početne reči češke himne. Počiva pored svojih supruga i dece Josifa i Marije.

Internet pretrage neće dati rezultate; enciklopedije-vrlo oskudne; arhivi, takođe, jer  veliki deo dokumentacije je izgoreo u ratovima; porodična kuća je porušena, a na njenom mestu izgrađena višespratnica. O životu i radu Jozefa Maržika svedoči ploča sa natpisom da je tu nekad bila kuća u kojoj je živeo i monografija unuka Slavoljuba koja je korišćena kao izvor podataka za ovaj tekst.

Komentari

Komentari