Foto: 
Olgica Marinković

Baltičkim putem do banana (pisma iz Estonije)

Tog 23.avgusta 1989.godine, tačno u 19 časova, napravljen je najduži ljudski lanac u istoriji. Dva miliona ljudi, žena i dece svih uzrasta uhvatili su se za ruke i formirali 675 km puta koji je simbolizovao mirne demonstracije i uzvišenu želju za slobodom.

„Baltički put“ bio je uperen protiv pakta Molotov– Ribentrop koji je sklopljen na isti datum 50 godina ranije, a koji je sadržavao tajne protokole o realizaciji podele i osvajanja istočne Evrope. Organizovan je od strane Narodne frontovske partije iz Estonije, Latvije i Litvanije, prvih nekomunističkih političkih pokretaosnovanih posle sovjetske aneksije. Organizatori su mapirali put određujući lokacije po gradovima, varošicama i selima kako bi bili sigurni da će lanac biti neprekinut. Kako nije bilo mobilnih telefona, organizatori su koristili voki-toki aparate. Termini i tokovi demonstracija koordinisani su specijalnim radio-prenosima, a učesnici su sa sobom nosili radio-aparate da bi pratili uputstva aktivista i političara Narodnog fronta.

Garanciju za uspeh ovog velikog istorijskog podviga niko nije mogao dati, a postojala je i bojazan od vojne intervencije. Uprkos svemu, u 7 sati i 15minuta dva miliona ljudi držalo se za ruke u neprekidnom ljudskom lancu koji se protezao od podnožja Tompee u Talinu do podnožja Gediminasove kule u Viljnusu, prelazeći na svom putu Rigu i reku Daugavu.

Anna-Marija Riitsaar je te godine napunila osam godina. Dete iz mešovitog braka čiji je otac Estonac, a majka Ruskinja, jedno je od bezbroj dece koja suu školama bila izložena pretnjama i zastrašivana deportacijom u Rusiju, u slučaju da Estonija postane nezavisna. Ana-Marija nije razumela ove pretnje ali je osećala da se radi o strašnom činu. Nije razumela ni zašto treba učestvovati u tom „lancu“. Dok je otac vozio prema dogovorenoj lokaciji, sedela je na zadnjem sedištu lade i slušala majku koja je pokušala da joj približi priču o nezavisnoj državi u kojoj je svaki čovek gospodar svoje sudbine: Ako vredno učiš, možeš izabrati na kom ćeš univerzitetu studirati, a kasnije odabrati posao koji voliš. Možeš da putuješ po svetu, da naučiš strane jezike i upoznaš različite kulture. Tvoja dvojezičnost (znanje estonskog i ruskog) neće biti prepreka već alat za izgradnju prijateljstva. Ali, osmogodišnja Ana-Marija i dalje nije shvatala majčinu poruku. Tada je majka pojednostavila: U nezavisnoj državi možeš da odeš u prodavnicu i kupiš banana koliko ti duša želi.

Danas se Ana-Marija priseća: Auto-put je bio pun ljudi koji su se držali za ruke. Kada smo usporili auto, demonstranti su nam ubacivali bombone kroz prozor. Svi su bili oduševljeni, radosni, osmehivali se, pevali, grlili jedni druge, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovaj nalet radosti bio je jednostavno zarazan! Rođena sam u Sovjetskom Savezu a odrasla u Republici Estoniji, a to je sve zahvaljujući istrajnosti mojih sunarodnika koji nikada nisu odustali od svog sna da postanu nezavisna nacija. Ponosna sam svojim učešćem na Baltičkom putu.

Jedna istorija, dva miliona priča.  Za sve učesnike u Baltičkom lancu ovo je bio jedan od najupečatljivijih događaja u životu. Svi pamte gde su se zatekli. Od devojčice koja je kuvala ručak kako bi njena mama mogla da stane u lanac, preko devojke koja je otišla da bi se držala za ruke sa mladićem koji joj se sviđao, pa sve do Ana-Marije koja danas sa radošću priča o svojim sećanjima i prenosi poruke budućim generacijama.

Baltički put će biti upamćen kao najveća mirna proslava, veličanje slobode. Kao izraz ljubavi prema domovini, kao demonstracija izuzetnog duha naroda. Mirni protesti kao način na koji se dolazi do promena, simbol solidarnosti tri naroda, pozitivna slika o nenasilnoj revoluciji.

U Litvaniji je puna nezavisnost postignuta 11.marta 1990.g, u Estoniji 20.avgusta 1991.g, u Latviji 6. septembra 1991.g.

Komentari

Komentari