Foto: 
Jonathan Mathias

Infarkt

Deda Đura se vraćao iz grada i pred svojom zgradom je video kola hitne pomoći. Dok je betonskom stazom prilazio, iz ulaza su izlazili bolničari sa nosilima, a iza njih je išla doktorica. Video je u nosilima svoju komšinicu Jelenu, koja je stanovala preko puta njegovog stana, sama već dugo godina.

-Šta se desilo?- upitao je doktoricu

- Infarkt,gospodine…jel ste vi komšija?

-Da, stanujem odmah do nje. Hoće li biti…

-U teškom je stanju, izvinite moramo da požurimo.- reče doktorica i krenuše put bolnice. Deda Đura se popeo do svog stana, ušao unutra i seo. U mislima se vratilo sećanje od pre skoro dvadeset godina, kada je muž komšinice Jelene umro od infarkta. Taj dan neće nikad zaboraviti. Nedeljno popodne je bilo, posle ručka su on i njegova supruga malo prilegli, pošto je on trebao da radi noćnu smenu…odjednom, začulo se lupanje po ulaznim vratima i vriska. Skočili su, njegova žena je otvorila vrata, a on je stao iza nje. Jelena je vrištala, a on je preko puta ugledao noge komšije Milana, koji je ležao na podu.

-Milan…pomozite…pao je- kroz suze je govorila Jelena. Poleteo je prema stanu, usput vičući svojoj ženi da zove hitnu pomoć. Ne gubeći vreme, krenuo je sa masažom srca, davanjem veštačkog disanja, ali Milan nije davao znake života. Nije prestajao, trudio se da vrati svog komšiju u život dok ne stigne hitna pomoć. Jelena je svo vreme grcala, pričajući kako su ručali, krenuli da se odmore, ali Milanu je odjednom bilo loše. Ustao je kako bi došao do terase, da uhvati malo vazduha, ali tu se uhvatio za grudi i pao. Ubrzo su stigli i doktori, Đura se pomerio, usput govoreći doktoru šta se desilo. Pokušavali su i oni nemoguće, sa defibrilatorima, kiseonikom…inekcijom. Nažalost, Milanu nije bilo spasa.

-Doktore, on je bio i srčani bolesnik, za par meseci je imao zakazanu operaciju.- reče Jelena.

-Žao mi je gospođo, on je umro pre nego što je i pao, njegovo srce kao da je puklo. Sve smo pokušali, a i vi gospodine, svaka vam čast što ste se toliko borili. Da nije bilo tog problema sa njegovim srcem, mi bi ga spasili.- reče doktor dok je ispisao potvrdu o smrti. Sve to se vratilo deda Đuri i sada se to isto dogadja i Jeleni. Rešio je da ode do bolnice da vidi šta je sa njom, a i da vidi šta da radi sa ključevima od njenog stana. Dece nisu imali, koliko zna kod Jelene niko od rodbine nije dugo dolazio, sem par prijateljica, ali i one retko.  I ona je živela usamljeno i pravo je čudo da je uspela da zove hitnu pomoć. Kada je stigao u bolnicu, saznao je da je Jelena umrla čim su je doneli...pridružila se svom mužu negde na nebu. Našao je doktora koji je primio i pitao ga šta da radi sa ključevima od stana, jer ga je zaključao da neko ne bi, saznavši, pokušao da nešto ukrade. Doktor ga je posavetovao da prijavi policiji, a oni će dalje preneti sudu zbog buduće ostavinske rasprave, što je deda Đura i uradio. Kada je sve to obavio, sedeći kući, tužan zbog Jelenine smrti, razmišljao je o tome kako je to strašno, toliko godina živiš, niko te se ne seti, kad umreš neko dođe i samo uzme ono što si se godinama mučio da stvoriš.

Komentari

Komentari