Reči
Čovek neprekidno živi u protivrečnostima, dilemama i paradoksima sublimiranim u ili-ili situacijama. Izbor u takvim situacijama je ograničen, a time i čovekova slobodna volja, to naravno samo dovodi do još veće strepnje od neodložne odluke.
U izvesnim godinama* čovek pomisli da je iskusan i mudar. Ustvari, samo je spreman da izda mladalačke ideale i želje, da smanji sumnju u sebe i zadobije poverenje. I u ovim godinama pravim greške kao u mladosti, samo one danas nemaju tako lepa imena.
Sedimo na Canalu Grande u hladu visokih tornjeva koji izgledaju kao koplja svetitelja zabodena u zemlju. Oko nas večita voda i kamen koji ne umire. Iznad nas staro nebo razastire plavetnilo kao rublje posle kiše. Palate na obali preko dana izgledaju kao stari koferi izlizani od putovanja. Noću, one se pretvaraju u kutije za nakit sudeći po zlatnim odsjajima koji se probijaju kroz pukotine prozorskih kapaka.
Bata poručuje flašu valpoličela, (on nije čovek koji voli da pije etikete) i ćuti. Nazdravljamo klimanjem glave. Ja pijem ‘šta ima,’ samo da leči tugu i neodlučnost.
- Većina užasnih reči su najlepše – progovara.
Živi svoj život jer ćeš okusiti svoju smrt.
* izvesne godine - to su one godine kada čovek ne čeka ono što svi očekuju, to su godine kada srce nagriženo sumnjom ne gubi nadu.