Foto: 
Viru kapija

Susretanja (pisma iz Estonije)

Srbi u Estoniji prava su retkost, susreti sa njima takođe. Čarobne trenutke sa bivšim zemljacima iz jedne bivše zemlje, doživljavala sam kao nacionalni praznik. U udaljenoj i hladnoj zemlji, išibanoj vetrovima i najčešće zaleđenoj, efekat srpskog jezika milozvučan je i svakako terapijski.

U svojoj prvoj estonskoj godini ponašala sam se kao pravi lovački pas. Njuškala sam vazduh, osluškivala, tragala za prepoznatljivim balkanskim mirisima, a onda ih prepoznavala, pričala sa njima, upijala informacije, ubacivala ih u svoj imenik, prisvajala kao skupocene trofeje i nadala se.  Kidisalasam na autobuse i kruzere, prepadala nedužne turiste iz svog zavičaja. Zaskakala sam ih euforičnim pozdravima i pravom kanonadom pitanja na koja nisu stizali da odgovore. U kratkim predasima moje logoreje, uspevali su da mi proture kratke vesti o curenju fontane na Slaviji, o gradnji gondole „budućnosti“, o radovima na Vodengradu, polazilo im je za rukom da me podsete na pikantan „ukus“ vazduha u zavičaju. Opraštala sam se od njih i, dok je ushićenje još titralo u meni, očajnički zavidela na tome što njihova baltička tura, za razliku od moje, ima rok trajanja.

Podjednako su bili dragi susreti sa zemljacima koji žive u skandinavskim zemljama. Jedinstven je i svojevrstan bio blesak zavičajnog pogleda, široki osmesi, topli zagrljaji jer Srbi jedino u takvim trenucima osećaju međusobno srodstvo i neraskidive veze sa korenima. Usledila bi razmena utisaka, neizostavni žal za vremenima bez povratka,podsećanje na istovetne razloge koji su nas razvejali po belom svetu i načinili apatridima. Rastajali smo se ne razmenjujući kontakte jer bi ih ionako ubrzo „zaturili“, a možda i iz ubeđenja da će nas jednoga dana talasi hladnih mora ponovo naneti na iste stare obale.

-Izvinjavam se, mogu li da vas pozdravim?

-Jooj, jarane, pa ova je naša! Bona, daj te poljubim, Bog te baš daleko posl’o!

-Bok, stara! Friško izgledaš, ovde su sjajni uvjeti za život.

-Lijep grad, no, ti baš i nijesi mnogo birala!

Pitanje koje je često bilo u upotrebi. Pitanje i pripadajući odgovori koji su na kratko gasili iskonsku potrebu za napuštenim svetom. Pitanje koje je zbližavalo sa ljudima sličnih sudbina. Izlizalo se, raspršilo u etar, više se ne može čuti. Planetu su osvojili nevidljivi, opaki „džijadžoljci“ i svi smo se našli u nekoj drugoj dimenziji. Imenik sa kontaktima zaboravljen je u nekom starom telefonu. I kao da osluškivanje dragog jezika više nije primarno. I kao da više nismo potrebni jedni drugima. Iako se u Estoniji broj Srba „znatno“ uvećao (rekla bih na pedesetak duša), međusobno interesovanje je vidno splasnulo. Predozirani i rezistentni. Čudna simptomatologija zbog koje se naša mala srpska družina savršeno uklapa u zemlju čuda.

Komentari

Komentari