Foto: 
Pablo Alejandro Araujo Granda

Valensija

Putovanje do Valensije može biti izuzetno naporno ako idete autobusom, ali i izuzetno zanimljivo. Odmah da vam kažem da sam u odlasku na putu proveo tridesetidevet sati , dok mi je za povratak trebalo čitavih predeset sati.

Odlazak: Deo puta kroz bivšu Jugu neću opisivati, jer sem redovnog drndanja i bespotrebnog čekanja na graničnim prelazima, ništa vredno pomena i nije. Nakon jedanaest sati od  Beograda stižem u Veneciju, tačnije Mestre. Tu imam vremena da odmorim malo i protegnem noge, jer mi bus za Barselonu polazi za tri sata. Prvi problem na koji nailazim je taj što jako malo ljudi zna engleski jezik, čak i oni koji rade na šalterima autobuske stanice. Čitav sat sam izgubio tražeći nekog ko će znati da mi kaže odakle tačno polazi autobus za Španiju. Kada sam to rešio, seo sam u jedan od mnogobrojnih kafića u toj ulici koja čitava liči na ogromno autobusko stajalište. Zaista na momente izgleda haotično što zbog saobraćaja, što zbog ljudi koji jure autobuse, jer pojma nemaju sa kojeg tačno ugla ulice polazi. Uglavnom, popio sam kafu, pronašao svoj bus i krenuo dalje. Put kroz Italiju je bio sasvim OK. Breša, Verona, Milano i Torino su bili gradovi gde smo stajali, kupili putnike i pravili kratke pauze. Inače, španski je prevoznik bio, jako malo putnika je bilo u autobusu, tako da je bilo mesta i za ispružiti se koliko-toliko. Društvo na pauzama su mi pravili jedna Ruskinja koja je takođe krenula iz Venecije i jedan Španac koji je ušao u Veroni. Sa Ruskinjom sam pričao na srpskom, ona sa mnom na ruskom i sve smo se razumeli. Sa Špancem je bilo malo teže, pomalo engleski, pomalo rukama, a najviše preko Gugl prevodioca. Najlepši deo puta, onaj kroz Francusku, Azurna obala itd. E, taj deo sam prespavao. Jbg, noću smo prolazi tuda i da sam i bio budan, ništa ne bih video po tom mraku. Napokon stižemo u Barselonu. Još samo oko četiristo kilometara do Valensije, ali i u Barseloni imamo pauzu od nekih 2 sata. Ruskinja i Španac i ja odlazimo u prvi kafić preko puta stanice da popijemo kafu i da zapalimo cigaretu kao ljudi. Sporazumevamo se sa konobarima preko ovog „našeg“ Španca, jer niko od osoblja ne zna engleski jezik. Konačno sedam u bus za Valensiju, sad nas je još manje na ovom putu. Stajemo samo jednom na nekoj benzinskoj pumpi, tek toliko da zapalimo cigaretu.

Posle četiri sata vožnje stižemo u Valensiju. Već na samom ulasku u grad teško je sakriti oduševljenje, grad je zaista predivan! Valensija je prepuna širokih avenija i uskih uličica, a sve zajedno je prepuno zelenila. Tako malo vremena, a tako puno toga za videti, jednostavno teško je obići sve ono što poželeh videti. Uspeo sam posetiti Oceangrafic koji je jednom rečju čaroban! Takođe, videti i stari deo grada, tvrđave, katedrale i bezbroj trgova. Probao sam i nacionalno jelo, Paelju. Šta znam, meni je to kao osrednji pilav, ništa naročito. Pirinač u koji nabacate svega i svačega i to je to. Naša hrana je daleko bolja, no dobro sad. Najviše me je začudilo to što je Valensija najveći studenski grad u Španiji, ujedno grad kulture i nauke, kao i omiljena destinacija turista iz čitavog sveta, a domaćini nemaju pojma engleski jezik! Ne mislim na ljude na ulici koje sretnete, već na zaposlene na takvim mestima gde sve vrvi od turista. Tako na primer u Oceangraficu nisam mogao dobiti limunadu, jer nijedna od tri konobarice ne zna engleski, a ne zna ni šta je limunada, pa su mi dale neku običnu vodu sa ukusom limuna. Flaširana Aqua Limon. Na kraju sam uzeo sprajt i sve ok. Po prodavnicama, pa čak i po gradskim ustanovama teško ćete naći nekog da zna neki drugi jezik sem španskog i lokalnog valensijano jezika. Kod nas na Balkanu, čak i ovi što čiste ulice, znaju da se objasne na engleskom, a ovi ovde ni sa višim školama ne umeju ni da beknu. Jeste ovo nezgodno oko sporazumevanja, ali to ne kvari sliku o Valensiji, koja zaista jeste predivna. More, kultura i nauka, sasvim dovoljni razlozi da je posetite.

Povratak: Krećem iz Valensije, za manje od četiri sata sam stigao u Barselonu. Naredna dva sata sam proveo šetajući ulicama Barselone i tražeći cigarete da kupim. Jedva ih nađoh u nekom turskom restoranu. Polazim iz Barselone tačno na vreme. Linija Barselona-Venecija, ali ne preko Azurne obale već preko Alpa. Pun je bus, sve je savršeno do granice Francuske i Italije. Tu nas zaustavlja francuska žandarmerija, kontrola putnika i prtljaga. Pronalaze ruksak za koji niko nema pojma čiji je, u njemu pronalaze drogu upakovanu u neke stare novine. Više od pet sati nas drže na granici. Francuski žandarmi nam se obraćaju na francuskom, vozači na italijanskom, a u autobusu sve Španci, jedan Japanac i ja. Opet niko od službenih lica (policija, vozači) ne zna jebeni engleski jezik! Jesu oni svi bili korektni, ali, brate mili, nemaš pojma šta ti govore. Nakon skoro šest sati dolazi neki lik, neka policijska budža i kaže da nema odgovornosti putnika i da možemo nastaviti dalje. Stižemo u Veneciju, naravno, meni je pobegao autobus za Beograd. Pitam tamo na šalteru ima li nešto u tom pravcu, pa tako korak po korak stignem u Srbiju. Kaže gospođa ima oko dvadeset i tri sati za Beograd, ali preko Budimpešte. Ok, bolje i tako nego da noćim u Veneciji. Dok čekam taj bus za Mađarsku, prilazi mi lik i pita me nešto na nemačkom. Rekoh mu da znam samo engleski, on opet nešto na nemačkom i na kraju mi se učini da kaže na srpskom “katastrofa” Odmah ja njega pitam na našem: Prijatelju, odakle si ti? Pogleda me, onako začuđeno i reče “Iz Makedonije sam, radim u Nemačkoj, a živim ovde u Italiji.” Kroz priču sam skontao da je Albanac iz Tetova i da sad pokušava da sredi nešto da ode u Švedsku da živi i da radi. Ode on svojim autobusom ka Padovi, a ja sedoh u svoj i krenu preko Udina ka Sloveniji. Do Maribora sam prespavao put, tamo na stanici oko četiri ujutru izađoh da zapalim, prilazi mi momak i pita me na odličnom engleskom da li je to bus za Budimpeštu. Rekoh, jeste. I tako par minuta mi divanimo engleski, dok se ja nisam dovoljno razbudio da ga upitam da li je on Slovenac ili neki turista. Kaže, Slovenac je. Pa, rekoh šta mi onda pričamo na engleskom? Tek će ti on na srpskom, pa nemam pojma. Pričaj srpski da te ceo svet razume. Ostatak puta sam imao sa kim da pričam, kao i tamo u Budimpešti. Ja sam imao četiri sata fore do polaska busa za Beograd, tako da smo šetali malo po gradu. Otišli da jedemo, a zatim da kupimo cigarete, što je prava umetnost u Mađarskoj prestonici. Prvo, što jedva nađosmo taj neki specijalizovani kiosk gde prodaju samo duvan i alkohol, a drugo što jbt ne možeš skoro nigde zapaliti cigaretu, čak ni napolju. Onaj Orban kao Hitler onomad, polepio i po drveću I banderama “No smoking”. Kontam, ako te uhvate da pušiš, odmah streljanje, kakve kazne i ostale gluposti. Vratili smo se zatim na stanicu, ispozdravljali se i svako svojim putem. Nakon tačno pedeset sati stižem u Beograd. Neverovatno dugo, neverovatno naporno, ali opet lepo i nezaboravno. Valensija je predivna, a još je lepša ako idete avionom, jer se nećete ovako patiti kao ja.

Komentari

Komentari