Foto: 
Olgica Marinković

Veselidba (pisma iz Estonije)

Našla sam se usred nepregledne gomile stvari (svojih, valjda) i nisam znala odakle bih počela. Ideja o dvonedeljnoj selidbi osujećena je kratkim pogledom na imovinu stečenu (tada već) trogodišnjim estonovanjem. Dva pečalbarska tanjira sa pripadajućim priborom za jelo i posteljina, komada dva, poneli su se kao krajnje neodgovorni gremlini. Toliko su se umnožili, da ni lokalni banditi, koji su nam opelješili stan, nisu ostavili veliku prazninu. Naprotiv! Bilo je tu svega. Od neophodnih i „prekopotrebnih“ stvari, do sentimentalnih sitnica, zatim „ovo će mi možda zatrebati“  ili onih „kako da ne kupim kad je dva evra“.  Nepotrebno luksuziranje. Galeb u preletu istog trenutka je potvrdio moju dijagnozu. Oslobodio se viška tereta i šljisnuo ga na netom oprani prozor. Opsovala sam Nojevu barku na kojoj je spasen Potopa i, lopatom za tu svrhu, uklonla minuli rad pernatog turiste. I poželela da sa rancem na leđima otpočnem „život od nule“. A onda sam srela pogled u ogledalu koji je govorio „ne dolazi u obzir“. Kada malo bolje promislim, pa zašto smo otišli u beli svet, nego da „stičemo“?!

Topila se i druga planirana nedelja, a stvari još nisu bile spakovane. Jer, u Talinu je ponestalo kutija. Ko se nadao selidbi u mojoj režiji? Dok sam čekala da stignu kutije, nabavila sam kilometre lepljive trake, hartije za uvijanje, raznih folija i celofana, hektolitre sredstava za pranje i odmašćivanje, ribanje i odštrokavanje, džak sunđera i krpa, zaštitnih rukavica, metlica, četkica, magičnih, čarobnih i mnogih drugih, ponuda je bila velika.

Stan u koji sam se useljavala nalazio se u centru svih čaršijskih zbivanja. Prvobitno oduševljenje splasnulo je čim sam stavila naočare. Detaljna inspekcija je pokazala vapaje za pranjem, krečenjem, farbanjem i „tako to“, faze koja će morati da pričeka. Prethodna stanarka je volela motore, a meni je pripala krpa i retka šansa za istraživački safari, i to delova i uglova stana u koje nikada nije kročila ljudska noga. Ni ruka!

Otključavala sam vrata stana, izlazila, zaključavala, otključavala vrata hodnika u kome je stan, zaključavala, ulazila u lift koji, kao da je prepoznavao rasejane, uredno me obaveštavao na kom se spratu nalazim, otključavala vrata prizemlja, uredno ih zaključavala, otključavala vrata koja vode na ulicu i koja su se, Bogu hvala, automatski zaljučavala.Uh! Gledala sam u pozamašni svežanj ključeva i neretko se pitala: Jel’sam pošla, il’sam došla?

Vreme je brzo prolazilo. Ostalo je još par „sitnica“ i selidba je mogla da zagazi u poslednji maratonski kilometar. Jedna od sitnica bila je smrdljivi, čupavi i preterano dlakavi „entitet“ na plafonu. Kada je napao moje vidno polje, instinktivno sam uvukla glavu u ramena, jer nisam znala preti li mi kakva opasnost. Ćuškala sam ga motkom da mu „opipam“ puls. Umesto znakova života, iz njega je ispala kila prašine. Možda je bajkerka imala i ciglanu, pa je sakupljala prašinu za cigle. Od gazde sam dobila dozvolu da „ono“ zamenim pristojnom rasvetom, ali pod uslovom da mu lepo upakujem i vratim „upokojenu“ životinju sa plafona, jer ga za „nju“ vežu izvesna sećanja. U potpunosti sam shvatala gazdin stav, jer i moje su kutije bile pune sentimentalnog sadržaja. Srodna duša na dalekom severu.

Uz stepenice, niz stepenice, s jednog kraja grada na drugi, otključaj, zaključaj, i tako po čitav dan. I tako danima. Posle mesec dana selidbenih trudova, stan je počeo da odiše prepoznatljivim mirisima, da liči na nešto, da liči na svoje vlasnike koji više nisu ličili ni na šta.

Komentari

Komentari