
Virkanje (pisma iz Estonije)
U neobičnom severnom svetu neobično je, neuobičajeno i malo verovatno zabadanje nosa u tuđu šerpu. Ni u onu pravu, a ni u ono što ona simboliše.
Ako se radi o pravoj šerpi, razočaranje nastupa i pri samoj pomisli na istu. Glavni je razlog što se savremeni severni svet ne upušta u tradicionalne vandalizme poput kuvanja, prženja ili nedajbože pečenja po nekakvim rernama. Prebrzo se taj vrli svet ustobočio i dozvao pameti. I shvatio koliko se vremena gubi zamlaćivanjem u nabavkama, kreiranju jelovnika, višesatnom boravku u kuhinji dok se na šporetu nešto pohuje, krčka, dinsta i isparava teškim mirisima. Da bi se rezultat mukotrpnog rada i znojenja izujedao za petnaestak minuta.
Novi svet se odlučio na praktičniju varijantu. Savremene domaćice se nisu ni potrudile da opašu kecelju, jer to nije trendi. Instalirale su umetnute nokte, trepavice, frizure i ostale plastične umotvorine i odlučile da im kuhinjski prostor ostane sterilan, čist i netaknut. Najpre su deinstalirale i izbacile iz upotrebe majku šerpu, zatim i ostale sudove jer su, svi osim čaša za vino, nesvrsishodni. A onda su izbacile i astal, to sveto mesto za kojim se u sreći i zadovoljstvu na drugim meridijanima okuplja familija, pod izgovorom nekakvog besmisla. I stolice, podrazumevano, jer idu u kompletu sa besmislenim astalom. I potpuno se okrenule dostignućima savremenih tehnologija. Naručuju obroke na kućnu adresu, sednu uz računar i mljackaju papirnato-plastične obroke iz papirnatih činija i plastičnih tanjira. Ostatak familije, ako ga ima, mesto za sedenje zauzima po sistemu kako se ko snađe. Onda sve lepo upakuju i odlože u kantu za đubre koju još nisu izbacili. Ako se dogodi da im i lenjost naručivanja zadrema, pa zaborave da obezbede dostavu, ručak obave u obližnjem restoranu zdrave brze hrane. Šta im teško?! U ovakvoj koncepciji življenja nema mesta potencijalnim gostima, ni slučajnim, ni namernim.
Ali da se vratim na onu simboličnu šerpu. I virkanje. Kroz prozor. I ne u šerpu, već u ceo stan. U nečiju intimu i život. Što je vrlo nevaspitano i krajnje neprilično, čak bahato. Severnjaci se ne bave tim niskim porivom. Knausgor ga objašnjava sasvim neobičnim stavom da bi ukazani prizor mogao pokrenuti lavinu potisnutog i zaboravljenog, a istovremeno nefunkcionalnog u sopstvenoj zajednici. Nisam sigurna da iko od njih ima osećaj disfunkcije svoje zajednice, pre se stiče utisak prepotentne samodovoljnosti, ali to je već druga nauka.
Estonci su jednostavno nezainteresovani za okolna zbivanja, samim tim i za tuđe prćije. Fokusirani su isključivo na sebe. Na ulicama se kreću prema zamišljenoj tački, predano i opet vrlo fokusirano. Ukoliko im se nađete na stazi kojom su se uputili, budite sigurni da će proći kroz vas, jer vas neće primetiti. Toliko su opušteni, da nemaju zavese na prozorima, a ako ih imaju, stoje im razgrnute. Nezamislivo bi im bilo da neko uperi periskop kroz njihove prozore.
Iz ugla običnog posmatrača kroz tuđi prozor, onog sa Balkana, sve je samo trenutak puke znatiželje. Mislim, iz mog skromnog ugla. Priznajem da mi je pogled umeo iznenada pobeći u “G” dok sam se ja pravila da bludim pred sebe. Grešnik, privučen nekim nesvakidašnjim detaljem zbog koga je moja mašta pravila najrazličitije scenarije. I verujem da nisam usamljen slučaj, ali sam usamljena po hrabrosti u priznavanju ovih bludno-neoprostivih radnji. Koje sam, uzgred, platila manje-više pristupačnom cenom, ali u koje se više ne upuštam. Iščeznule pod pritiskom blama.
Dogodilo se u jednoj šetnji, nogu pred nogu. Raspoloživog vremena bilo je u izobilju, naročito onog koji je mogao da se utroši na inspekciju i divljenje severnim momentima, u svemu nepoznatim i novim. Ispred mene se isprečilo ultra moderno zdanje, napravljeno od stakla i nešto malo metala koji je imao ulogu da drži to staklo na “okupu”. Zgrada u kojoj je vrvio silan svet i kroz koju je pogled sezao na drugu stranu ulice. Potpuno fascinantno. I transparentno. I naravno da sam dozvolila svom pogledu da se bahati par sekundi, dok i sam nije shvatio da nisu u pitanju službene prostorije, već da tu ljudi žive, da u kuhinji žena uključuje aparat za kafu, da u prostoriji pored, dete gleda TV, a u sledećoj čovek sedi na šolji, jer je to bio toalet. I naravno da sam odatle utekla brzinom munje, posramljena zbog svog bestidnog pogleda i preterane severnjačke transparentnosti.
I naravno da boravak na severu može da bude poučan i koristan u odvikavanju od virkanja.
Autor Olgica Marinković