Foto: 
autor nepoznat

Miroslav Aleksić književnik, pomoćnik upravnika biblioteke Matice srpske, predsednik Nadzornog odbora Srpskog narodnog pozorišta: ČOVEČANSTVO SE SVE VIŠE UDALJAVA OD HRIŠĆANSKIH VREDNOSTI Autor intervjua: Valentina Novković

M. A: ovogodišnji dobitnik Zmajeve nagrade, na  pesničkoj sceni prisutan je više decenija. Kao pomoćnik upravnika biblioteke Matice Srpske zalaže se za jačanje nacionalnog identiteta i predstavljanje naše kulture u Evropi znajući da se prave vrednosti temelje na ulaganju u jezik i kulturu. Autor je  sedam pesničkih knjiga, prevođen na mnoge svetske jezike. Urednik je tribine Savremeni čovek i savremeni svet u Matici srpskoj.

V.N: Laureat ste Zmajeve nagrade Matice srpske za 2021. godinu za knjigu „Kafkino matursko odelo“ u izdanju „Pravoslavne reči“. Zmajeva nagrada je najstarija i najuglednija pesnička nagrada koja se dodeljuje od 1953. godine i čiji su dobitnici mnogi istaknuti književnici poput Vaska Pope, Desanke Maksimović, Matije Bećkovića, Milovana Danojlića i drugih. Kako ste se osećali kada ste saznali da ste ovenčani ovim visokim priznanjem?

M. A: Zmajeva nagrada Matice srpske je, kako je na konferenciji za medije duhovito primetio predsednik žirija, dopisni član SANU, dr Jovan Delić, “zmaj” među pesničkim nagradama. I najduža tradicija i imena pesnika koji su je dobili i, možda iznad svega, veličina i značaj ustanove koja je dodeljuje, govore u prilog tome da je to najznačajnija srpska nagrada za poeziju. Ne znam da li je u meni na vest o nagradi preovladao osećaj iskrene radosti ili velike odgovornosti.

Šta god pesnici mislili o pesničkim nagradama, one su nekakav društveni odgovor na njihovo stvaralaštvo. Niko ozbiljan ne počinje da piše poeziju da bi dobijao nagrade, niti su nagrade nekakva apsolutna verifikacija vrednosti onoga što pesnik stvara. One su, zapravo, nova pojava u književnom životu. Ali, od starih vremena su ljudi koji čitaju ili slušaju poeziju imali potrebu da slave pesnike za koje su smatrali da su najuspešniji i da ih nagrade barem lovorovim vencem za prigodne ode koje su ispevali u čast pobednika na atletskim igrama u antičkoj Grčkoj.

V.N: U pesmi „Svetli grobovi“ Zmaj je istakao važnost povezanosti među generacijama verujući da čovek uvek treba da težim višim ciljevima za dobrobit čovečanstva. Prednjače li pesnici u toj težnji, da li je njihova odgovornost veća?

M. A: Da, ta povezanost među generacijama, kako rekoste, jeste  svest o tome da svet ne počinje sa nama. „Svetle grobove“ Zmaj je napisao nakon smrti svog dugogodišnjeg prijatelja, slikara i pesnika Đure Jakšića. Tadašnja javnost je to od njega očekivala i ta pesma je bila gotovo naručena. Može se tako i čitati. Nakon Đurinog odlaska trebalo je mladima, onima koji ostaju, poslati jasnu poruku da Jakšićeva smrt nije prost prelazak bića u ništavilo, već da  su njegovo delo i život posvećen rodu deo svetle prošlosti na kojoj treba graditi srpsku budućnost.

Ne znam da li pesnici prednjače u težnji za boljim čovečanstvom, ni da li je njihova odgovornost u tom smislu veća, ali znam da čovečanstvo, mislim pre svega na evropski civilizacijski krug, ne postaje bolje. Naprotiv, sve se više udaljava od hrišćanskih vrednosti koje je nekad naša civilizacija poštovala kao temeljne i na njima počivala.

V.N: „Ljudi govore glasno i dugo, a u cilju da bi rekli što je manje moguće. Stvarna istina i interesantne stvari intrigiraju iz pozadine, a o kojima ni reč nije spomenuta“, napisao je Kafka, u kojoj meri glasnogovorništvo guši glas suštine, da li je stvarna istina, zaista, skrajnuta?

M. A: Nikada taj govor nije bio glasniji i nikada se nije saopštavalo manje nego sada. Ta glasnost ne ide sa razglasa nego iz masmedija i društvenih mreža. Živimo u vreme totalne medijske kakofonije. Teško je u opštoj galami razaznati bilo kakav glas razuma, bilo kakav smisao. Što je još gore, živimo u vreme istorijskog prevrata. Zapad je odlučio da u ovom dramatičnom trenutku iz javnog prostora „kanseluje“ celu jednu veliku evropsku kulturu, naciju i državu, Rusiju. Sa nečim takvim se ranije nismo suočavali, ako se izuzme pogrom nad Jevrejima u nacističkoj Evropi. U takvim uslovima i Kafkin veliki prethodnik i po mnogo čemu srodnik, Dostojevski, nije više podoban na Zapadu i potrebno ga je ućutkati. Tako će još jedna stvarna književna istina, tiha i skrajnuta, ostati da intrigira iz pozadine, kako bi rekao Kafka. Naravno, veliki austrijski i svetski pisac nije mislio na ovakav teror  i rigidnu političku glasnost, već pre na onu svakodnevnu životnu praksu u kojoj ono nesuštastveno zaglušuje i nadglasava samu bit čovekovog postojanja koja ostaje u senci. A tim interesantim stvarima koje intrigiraju iz pozadine bavi se poezija.

V.N: „Malo nežnosti nije na odmet. To pesnik zna. Nežnost je higijena duše. Iz higijene duše poniče poezija kao iznenadna histerija bića“ (Vito Marković). Odakle poniče poezija i šta je njena osnovna osobenost, ono po čemu se pesnik razlikuje od drugih stvaralaca?

M. A: Poezija je znatno širi pojam od onog koji nam nudi ovaj citat. Možda bi se ove reči našeg poznatog pesnika mogle odnositi na neku posebnu liriku, koja se iznedri u trenutku u nekom euforičnom stanju, iznenada kako on kaže. Ali, poezija je i Homer i Vergilije i Dante i Geteov Faust, pa ako hoćete i Šekspir i Milton i Njegoš. Nema tu ništa iznenadno a još manje histerično. Poezija je pored neophodnog nadahnuća i zanat, strog i zahtevan. Traži znanje i delanje, usaglašavanje ideje i forme, intuicije i ekspresije. Ne sklopi se sve baš iznenada i u trenutku. To se događa retko i retkim srećnicima. Da se razumemo, ne bih da izgleda da mislim da je poezija neki mukotrpan, težak i neprijatan posao, ali, da zahteva celovitost i posvećenost stvaraoca, to je sigurno.

V.N:  Da li je iskopnela Vaša nada „da postoji nešto važnije, lepše od siromašne stvarnosti“ („Ogledalo“).

Kakve su bile Vaše prve impresije o svetu?

M. A: Prvi dodir sa stvarnošću je neprijatan. To je napuštanje plodove vodice i materice, topline i mira i sudar sa svetom koji nosi koješta. Prve impresije o svetu su verovatno uslovljene tom početnom traumom. A onda, sa sticanjem prvih saznanja čovek privikava i počinje da u zadatom okruženju traži bogatstvo i ako je pesnik, može to bogatstvo da ovekoveči u poeziji. Detinjstvo kao vreme prvih spoznaja za pesnika kasnije biva kao rudnik u koji se spušta po neponovljivo blago. Tu traži istinskog sebe, dakle istinskog čoveka.  Zaista, sam čovek je nevidjeno bogatstvo. Ali, on je načinjen po Božijem liku a onda bačen u svet prepun iskušenja, u kome vladaju druge sile. Imam u jednoj pesmi stih: „Svet je komora u kojoj se čuva odsutnost Božija“. Ne kaže osnovna hrišćanska molitva uzalud „Da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu“. Plašim se da smo dočekali vreme u kojem ćemo videti kako stvarno izgleda obezboženi svet. Prenatrpan je viškovima svakakvih roba, a gladan i strašan.

V.N: Ključna tema u Vašoj poeziji je vreme, ali i materijalni svet, kao i ono što je bezvremeno, a to je duhovna konstanta. Na koji način pesnik postaje svezivo zemnog i onostranog?

M. A: Pesnik je sazdan od obe dimenzije. Kao što je svaki čovek sazdan od obe dimenzije. Na jednoj strani su materija i vreme, na drugoj duh i beskraj. Samo ako život nije san, kako kaže Kalderon. Njegoš veli: „Ako zemlja priviđenje nije,/ ljudska duša jeste besamrtna“. U pesnika je naglašeniji taj duhovni impuls, kao zov za povratak u zavičaj. Poezija je dokaz da svet ne izgleda onako kako ga vidimo golim okom i doživljavamo zdravorazumski. Stvarnost je obmana čula. U poeziji se relativizuju i vreme i prostor. Reč je Logos. Ona je iznad ograničenja sveta. Uzmite Gorski vijenac. Nije to prosta priča o nekoliko brkatih junaka i par duhovnika i narodu u kolu. To su na jednom mestu kategorije, principi, osećanja… obučeni u likove i postavljene u vreme i postor da bi ih čovek mogao lakše pojmiti umom koji trpi ograničenja materije, prostora i vremena. Čovek stalno stoji prema svetu između zabune i zablude, kao Njegošev Draško od Mletaka.

V.N: Andrej Tarkovski je knjigu u kojoj na filosofski način pristupa  teoriji filma i umetnosti nazvao „Zapečaćeno vreme“. Može li se vreme zapečatiti, da li su stvaraoci oni koji, na neki način, drže vosak?

M. A: Tarkovski je moj omiljeni umetnik. Moje najsnažnije fascinacije filmom vezane su za njegova dela. Spominjem ga na nekoliko mesta u svojim pesmama, a neke su njime inspirisane. Kada sam davno upoznao Nikolaja Burljajeva, velikog ruskog glumca koji je kao dečak glumio u filmovima Tarkovskog, posmatrao sam ga iz prikrajka. Video sam oči, lice, ruke, telo čoveka koji je glumio dečaka koji lije zvono u filmu Andrej Rubljov. I on, gle, beše postao zreo čovek u ovom svetu. A u filmu je zanavek ostao dečak. To je zapečaćeno vreme. Ili, film je zapečaćenih 90, 120 ili 180 minuta. Toliko je potrebno za njegovu recepciju. U toj filmskoj rolni su zapakovani ti minuti, ali i vekovi mongolske najezde koja je istorijski okvir filma Andrej Rubljov. Tu je zapečaćeno i ono vreme koje je bilo potrebno da se tek izliveno zvono podigne na drveni zvonik i vreme od kad se zaljulja dok ne zazvoni. Slično se može govoriti skoro o svakoj pesmi. 

V.N: Šta je najteže doseći u književnosti?

M. A: Rečitu svedenost i jednostavnost! To je najviši stepen stvaralaštva. Jednom je naš prevodilac sa ruskog Jovan Maksimović koji je prevodio i Tolstoja,  upitao Lava Nikolajeviča zašto je u poznim godinama počeo da piše samo kratke moralističke, jednostavne, jezgrovite, poučne priče, a napisao je takva velika dela pre toga. Tolstoj mu je odgovorio, parafraziram, da misli da je uvek trebalo da piše takve priče i da se čudi sebi koliko je vremena uzalud potrošio na dugačke opise balova i ženskih haljina u svojim romanima.

V.N: Kao mlad pesnik sretali ste se sa mnogim starijim kolegama čije su se pesme izučavale u čitankama, pamtite li njihove savete, neku anegdotu?

M. A: Imao sam tu sreću da u mladosti lično upoznam pesnike i prozne pisce iz lektire: Desanku Maksimović, Oskara Daviča, Izeta Sarajlića, Dušana Kostića, Stevana Raičkovića, Branu Petrović i mnoge druge.To su za mene, kao za mladog pesnika, bili dragceni susreti i druženja. Od onih sam pesnika koji imaju kultni odnos prema poeziji i književnosti uopšte. Poznanstvo s ovim velikih pesnicima me je izgrađivalo i podizalo. Čini mi se da sam zahvaljujući I toj privilegiji sazrevao kao pesnik brže. Brojni su doživljaji i anegdote vezani za pesnike i najčešće su smešteni u neki kafanski ambijent. Učio sam slušajući ih. Ali, Desanka mi je dala i nekoliko konkretnih saveta. Više puta sam o tome govorio i ne bih da se ponavljam.Ali, bio sam njen gost, poklonio sam joj svoju prvu knjigu i ona je tražila da joj čitam pesme iz te knjige. O nekima se izrazila u superlativu. Nekima je nalazila mane. A kada joj se neki detalj u pesmi ne bi dopao, prekidala me i tražila objašnjenje. Rekla mi je da izbegavam nejasne i nategnute metafore. Da poeziji nisu potrebna zamagljivanja i da pesniku mora biti jasno u glavi ono o čemu pesma peva. Tako je, rekla je, meni govorio Bogdan Popović.

 

V.N: „Život stvaraju ljudi vere. To su oni koje nazivaju sanjarima, utopistima, jurodivima. Oni su proroci, uistinu najbolji ljudi i predvodnici čovečanstva“ V. Solovjov). Da li se i pesnici mogu svrstati u ovu kategoriju ljudi?

M. A: Pesnik je oduvek bio nešto posebno, neka vrsta stranca u svakom svetu. Njegova vera u smisao, lepotu i značaj poezije je nešto što je jedna od manifestacija vere u Boga. Pri tom pesnik ne mora da bude vernik u religijskom smislu. Neki pesnici religioznost i poriču, odriču je se. Ali to nije važno. Oni ipak pripadaju ovoj kategoriji ljudi koju definiše Solovjov. Ima nešto u poeziji što uočavaju i oni koji su daleko od nje svojim životima, delanjima i sudbinama. I oni znaju da je reč o uzvišenom. Mnogo puta sam se sreo sa ljudima koji su naučnici, lakari, privrednici, imućni ljudi koji su, kako se ono kaže postigli sve, i koji se na kraju upinju da objave makar jednu knjigu pesama, običnu svešcicu povezanih trošnih listova na kojima su napabirčili svoje stihove. Nisam u početku razumevao takve porive. A onda sam shvatio da ti ljudi misle da tako kupuju ulaznicu za večnost, shvatajući da je sve ono što je vezano za materijalni svet propadljivo i  za vremena.

V.N: Hoće li čovečanstvo ikada spoznati da „nema rata koji će okončati sve ratove“. (H. Murakami)

M. A: Kao što na svetu postoji više različitih ljudskih rasa koje zajedno čine čovečanstvo tako postoji i više različitih ljudskih priroda koje objedinjene čine čoveka. Naša osnovna zabluda je da je čovek po definiciji dobar a da ga neke društvene okolnosti „kvare“ pa on postaje zao ili destruktivan i izaziva ratove. Nije tako. S vremena na vreme čovečanstvo ogrezne u većem i transparentnijem zlu gde se ispolji sve ono najgore u čoveku. Najčešće su to veliki ratovi. Ali, svaki mir je na žalost zatišje koje služi za pripremu rata. Gramzivost je možda  najpogubnija čovekova osobina. Ona stvara potrebu za potčinjavanjem drugog. Ako je otrgnut od vere u Boga, a u savremenom svetu je to gotovo pravilo, on ne poseduje mehanizme da se odbrani od sopstvene gramzivosti koja vodi u izopačenost i ludilo. Zamislite spodobu koja negde u Londonu ili Njujorku, ili bilo gde u ovom strašnom svetu, pravi parti na kojem će specijalitet biti konzumiranje mozga pijanog majmuna, jer on u tome vidi svoj korak dalje. Kada stručnjak, doveden za tu priliku, mačetom odseče gornji deo lobanje primata, koga su prethodno opili da se ne bi opirao, taj neko kašiku uranja u topao mozak životinje i konzumira ga. Da bi mogao da bude do te mere izopačen i da svakodnevno praktikuje slične rituale, on mora da ima puno novca, što znači da otima od onih koji imaju manje. Od onih oko sebe ali i od onih negde daleko. On zato izaziva ratove da bi otimao i imao više i više. Da bi izazivao ratove on čak i proizvodi nacije kako bi ih nahuškao na one koje već postoje. Izmišlja jezike i vere. On pljačka i gomila i za to vreme drži lekcije drugima o ljudskim pravima i o pravima životinja. I laže, strašno laže. Zato je i osnovao Ministarstvo istine. Ne znam da li će biti  rata koji će okončati sve ratove. Ali, već skoro dve hiljade godina postoji tekst koji je naslovljen kao „Otkrovenje Jovanovo“ i u kojem piše da će se takav rat dogoditi.

 

 

Miroslav Aleksić rođen je u Vrbasu 1960. godine. Diplomirao je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Pored ostalog, radio je kao sekretar Festivala jugoslovenske poezije mladih i upravnik Narodne biblioteke „Danilo Kiš“ u Vrbasu. Pomoćnik je upravnika Biblioteke Matice srpske. Urednik je tribine Savremeni čovek i savremeni svet u Matici srpskoj.

Objavio je knjige pesama: Zigurat (1986), Popik ili čug (1990), Nema voda (1994), Oskudno vreme (2016), Neponovljivi kod (2019), Arapski karpičo (2020), Kafkino matursko odelo (2021)

U Moskvi je 2017. izašao izbor Aleksićeve poezije pod naslovom Labirint / Lavirint (dvojezično na ruskom i srpskom jeziku) u izboru i prevodu Andreja Bazilevskog.

Poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao je u listovima i časopisima, a pesme su mu zastupljene u dvadesetak antologija i izbora poezije.

Dobitnik je nagrada: Pečat varoši sremskokarlovačke, Lenkin prsten i Zmajeve nagrade.

Poezija mu je prevođena na ruski, slovački, makedonski i rusinski jezik.

Komentari

Komentari