Foto: 
Gustav Mahler

Pesma noći Gustava Malera

„Simfonija treba biti kao priča.

Simfonija treba da sadrži sve“.

 

Gustav Maler (1860 – 1911)

 

 

 

Nakon koncerta Beogradske filharmonije (sezona 2022/23) – izvedeno je delo: Sedma simfonija, kompozitora Gustava Malera, dirigovao je Gabrijel Felc – pokušavam da saberem utiske i konsultujem stručnu literaturu. Čitam:

Simfonija  je muzičko delo pisano za  sastav od više instrumenata i izvođača. U izvornom obliku, ona znači sazvučje, dakle, to je učešće više muzičara i više instrumenata u predstavljanju muzičkog dela.

Ali, reč simfonija ima i još jedno značenje, koje nas dovodi do njenih prapočetaka u antičko doba. U drevnom Rimu, ovaj izraz je označavao ograđen prostor na pozornici, rezervisan za instrumentalne izvođače i instrumentalni sastav koji su činili aulos, sirings (vrste drevnih frula), kitara, formiks, cimbali i kastanjete zvane skabilum, koje su označavale takt. Ovaj je instrumentalni ansambl pratio tadašnje rimske pantomime.

Savremeno značenje  simfonija dobija  početkom XVII veka. U isto vreme kada se iz težnje za obnovom pevane starogrčke tragedije, rodila opera. Samo, opera ima svoj i intenzivniji razvojni put, dok se simfonija razvijala postepeno.

Sredinom XVIII veka, simfonija se oblikuje kao samostalan muzički oblik, pisan za orkestar.  Simfonija dobija tri zasebna stava - dva brza, bočna alegra i jedan središnji adagio, što zatim prihvataju i dalje razvijaju Hajdn i Mocart. Sa Hajdnom i Mocartom, simfonijska muzika je konačno oblikovana.

Na drugom mestu saznajem kako će tako biti sve do XX veka, koji počinje smrću Verdija i biće najmanje  nevin po svemu što donosi. Dva velika rata, mnoštvo malih ratova, epidemija, sukoba, ali i odlazak čoveka na Mesec. Haotičan vek prati i haotična muzika. Rađa se novi oblik simfonije, talentovani inovatori koketiraju u simfoničnom izrazu sa horom i pričom, otud citat na početku teksta. Ideju da simfonija ima konačni oblik sa precizno utvrđenim standardima je razorena, i sinfonijom se označava svako veće orkestarsko delo koje njen kompozitor vidi i označava kao takvo. Neki kompozitori poput Sergeja Rahmanjinova i Karla Nilsena, nastavljaju da pišu u tradicionalnom obliku sa četiri stava, dok neki drugi imaju drugačiji pristup. Gustav Maler, na primer, on piše svoju Drugu simfoniju u pet stavova, i nadalje ne preza da piše svoje radove u obliku romana: njegova Treća simfonija, baš kao i Druga, ima delove za soliste i hor;  Peta, Sedma i Deseta simfonija su u pet stavova, a Osma simfonija, koja bi u drugom vremenu verovatno bila nazvana kantata ili oratorijum, sastoji se iz dva velika dela, sa pevačima koji pevaju tokom celog trajanja dela.

Ali Malerova zrela faza najizraženija je u Sedmoj simfoniji i ona predstavlja središnje delo njegovog najboljeg stvaralačkog ciklusa.  Ovo  delo je oda usamljenoj duši i njenim maštanjima, poznoromantičarskim setnim vizijama.To je zapravo jedan monumentalni simfonijski nokturno. Tako pesnički, tako lirski,  Maler „boji“ svoj svet. U stručnoj literaturi ova simfonija poznata je i pod nazivom „Pesma noći“. Rad na ovom delu, trajao je tokom 1904. i 1905. godine, a ono je premijerno izvedeno u Pragu 1906. godine i sam kompozitor je dirigovao orkestrom. To je prilično uznemirilo bečku javnost, koja mu je zamerila izbor Praga za mesto preimijere. Nakon smrti njegove ćerke on oboljeva od neizlečive srčane bolesti. Otud je njegov prvobitni optimizam u ovom delu malo potamneo u revizijima simfonije neposredno pred premijeru. Sam kompozitor je rekao za ovu simfoniju da je u isto vreme puna života ali i smrti. Kako je ko doživi.

I pred beogradsko izvodjenje ovog monumentalnog dela u trajanju od jednog sata i dvadeset šest minuta, sigurna sam da nisam bila jedina osoba koja se zapitala s kojim osećanjem će izaći iz hrama muzike. Ili s kojim osećanjima, bolje rečeno. Pa da vidimo kako je to „štimalo“ u hladnoj beogradskoj večeri pokrivenoj prvim ovogodišnjim snegom.

Maler se vešto poigravao neobičnim instrumentima u kojem se čuju tenor horna, kravlja zvona, mandolina i gitara.

Prvi stav, dugačak i dramatičan, počinje mračnim solom bariton horne, dok druga tema uvodi violine. Na samom kraju truba dobija zahtevnu solo deonicu sa izuzetno visokim tonom cis koji je teško odsvirati. Naš solista je „razumeo agoniju svog postojanja“ kako je Maler svojoj supruzi Almi objasnio razlog ovog sola. Solo truba beogradske filharmonije je shvatila Malerovu poruku.

Drugi stav pod nazivom „Prva Noćna Muzika: Allegro moderato“ je  bio razlog zašto je simfonija dobila naziv „Pesma noći“. Po svom melodijskom raspoloženju, ovaj nokturno nam predstavlja nemir duše u tišini noći. Maler je poredio ovaj stav sa Rembrantovom „Noćnom stražom“. I kao što čuveni holandski slikar glavnu ulogu u svojoj monumentalnoj slici  daje  grandioznoj viziji svetlo- tamnog tako i Maler u drugom stavu ove simfonije naglašava imaginarnu, dramatičnu atmosferu svetlo-tamnog i virtuozno ostvarenog pokreta. Kod Rembranta se zasićeni, duboki crni, crveni i zlatni tonovi  utapaju u atmosferu zažarene teme sa onim iznenadnim magnezijumskim praskom dve bleštave svetlosti (poručnik i devojčica). Kod Malera se to „slika“ kroz seriju marševa, plesova i naturalističkih prikaza noći.

Treći stav: „Skerco“ iako  nosi ovakav naziv,  ima malo zajedničkog sa klasičnim skercom. Uprkos vedrom nazivu izuzetno je tmuran. Skerco se kao đavo ruga slušaocu. Po mišljenju muzikologa ovo je najmorbidnije i najsarkatisčnije izrugivanje bečkom valceru. Ali i u tome su se članovi beogradske filharmonije vođeni sigurnom rukom Gabrijela Felca, jednog od najistaknutijih savremenih nemačkih dirigenata, sjajno snalazili. Skerco su briljantno zaokružili i uveli nas u „Drugu Noćnu Muziku“ kako se naziva četvrti stav.

Četvrti stav počinje solom violine dok solo horne iznad nežnih tonova gitare i mandoline dočarava  magiju serenade. Stav je drugi nokturno simfonije i predstavlja nam idiličnu noćnu atmosferu, pripremajući nas za konačni finale.

Peti stav: „Rondo, finale“: U formalnoj šemi ronda, u igračkom pokretu i raskošnih harmonija, stav nas dovodi do burne završnice. Slavljeničko raspoloženje u potpunom je neskladu sa mračnom atmosferom prethodnih stavova. Završnica je veoma čudna, naizgled slučajno zalutali ton potpuno menja harmoniju. Muzika postaje piano pre nego što se pojavi tvrdoglavi durski fortisimo kojim se trijumfalno završava delo.

I u svečarskoj  beogradskoj  noći ipak je trijumfovao život.

Na samom kraju da opet citiramo samog Malera: „mogu da komponujem samo kad nešto osetim, ali osećam samo kad komponujem“.

Isto kao kad pišemo neki nokturno.

................

Ključne reči: skerco (šala), piano (tiho), fortisimo (izuzetno jako), rondo (završni stav sonate), nokturno (kompozicija koja se izvodila noću, i to na otvorenom prostoru, u parkovima i dvorskim vrtovima,  često se zvala i serenada. Kasnije je naziv nokturno prešao i u književnost sa značenjem lirske pesme meditativnog karaktera, čiji elegični tonovi nalaze odgovarajući ambijent u noćnoj tami i miru).

Autor Slađana Belko

Komentari

Komentari