Foto: 
theilr

Tvorac zagrada

Razvoj i sazrevanje jezika odavno su stvari koje se proučavaju, ali nekako se gubi iz vida broj jezika koji nastaju. Naime, sa erom kompjutera nastala je gomila novih jezika, pre svega mislim na programske jezike. Za vrlo kratko vreme, nastala je gomila novih jezika potpuno drugačijeg tipa od onog na koji smo navikli, za kojeg ne važe uobičajena sintaksička pravila i koji se zasniva na ukidanju stilskih figura, što je početna pozicija i osnova svakog programskog jezika. Retorika zamire u harmoniji bezvučnih del, input, if, -, + itd.

Osnova problema kod suočavanja sa novim tipom jezika jeste pitanje snishođenja čovekovih intelektualnih vrednosti na najbanalniji i najgluplji mogući nivo, tj. da se spusti na nivo razgovora koji je podoban kompjuterskim “ušima“. On cinično zahteva od nas, ne praveći nikakav kompromis, da se mi spustimo na njegov nivo razgovora, ali moramo mu priznati to da iz takvog spuštanja nastaju blagonosni plodovi. Zapravo, takvo spuštanje je uobličilo svet oko nas. Danas ni ne znamo koliko zapravo “spuštanja“ stoji iza svakog našeg dodira po telefonu ili tipke na tastaturi.

Onaj koji se, međutim, bavi programiranjem, zna da se smislene rečenice koje mi želimo da utkamo u programski jezik stavljaju u zagrade, a u nekim programskim jezicima čak i pod navodnike, kako ih kompjuter ne bi razumeo, već isključivo plasirao daljem korisniku, tako da je njegova zainteresovanost za komunikaciju sa nama svedena na krajnje podređivanje. Ali ono što začuđuje jeste gde se gube dvosmislenosti, jer je to rak-rana svake bukvalne konverzacije, naročito one koja je neprirodna i u kojoj oba sagovornika nisu deo iste govorne orijentacije. Upravo ta dvosmislenost neretko je rak-rana i za kompjuterski jezik. Ne postoji jezik koji je otporan na dvosmislenosti, naročito programski. Upravo  u takvim trenucima nastaju “bagovi“ i projekti vredni milione propadaju u trenu oka. U tom smislu, važno je pomenuti projekat satelita koji je trebalo da se spusti na Mars, međutim, zbog mešanja kontinentalnih i anglosaksonskih mernih jedinica, veliki poduhvat je otišao k vragu.

Takav odnos između mašine i čoveka je krajnje mistifikovan, iako je to potisnuto u plan uobičajnosti i svakodnevnice. Mi, kao konzumenti, pristupamo krajnjem proizvodu, međutim, nismo upoznati sa proizvodnim procesima. U tom smislu, programiranje se ne razlikuje od neke velike mesarske industrije. Zapravo joj umnogome nalikuje. Nekada se životinji pristupalo ritualno pre klanja, dok se danas komadi mesa proizvode na trakama – fordovski, dok se, sa druge strane, komuniciranju pristupalo sa strahopoštovanjem, naročito kada je posredi razgovor između čoveka i nečoveka, razgovor između čoveka i obezdušene sprave. Međutim, sve je to čovek potisnuo u zadnji plan, te je odnos prema klanju mašinski, kao i prema jeziku, dok sve ostalo stavljamo u zagrade.  

Bojan Opačić

Komentari

Komentari