Foto: 
Brenda Clarke

Bože, siđi na zemlju! Ako smeš.

...

- Naš tvorac kreirao je sve što postoji da bi čovek u tome živeo i da bi i sam stvarao.  U svoju kreaciju, on izlio je svu svoju ljubav  - ljubav prema životu, ljubav prema lepoti, ljubav prema čistoti i nevinosti. On iskreno voli sve što je stvorio. Bog iskreno voli ljude. Dugo je već tužan što ljudi stvaraju svoje lične svetove kroz strah, tugu, bol i nezadovoljstvo, iako su okruženi fascinantnim prirodnim lepotama, svakakvim izobiljem, nezapamćenim čudima. Ljuti se kad vidi kako čovek uništava ono što je on tako brižno stvarao. Brine se kada vidi kako je celokupno čovečanstvo na pogrešnom putu kreirajući sve više i više patnje, stradanja, nesreće, bede. Svemir se protrese svaki put kada čovek namerno oduzme život drugom živom biću. Čovek ne stvara život i nema prava da ga oduzima - nikada.“

-„Želim da znam, kako je moguće da on ne može da ode na Zemlju i izleči bolesne, kazni zle, spreči ratove i spase našu divnu planetu od svakakvog zla? Zar ne može da zaštiti one majušne ili one što su slabi, one koji ne mogu sami da se brane?“

-„Ne, Leno, on to ne može da uradi. Da bi se nešto promenilo na Zemlji potrebno je da neko to zaželi. Mora postojati misao o tome. Nečiji skoncentrisan um to mora da stvori. Začetak svega što je nastalo je uvek samo želja koja je u obliku misli, a ponekad i u obliku reči. Tu želju nosi onaj um koji veruje da je njeno ispunjenje moguće, koji veruje u stvaralačku moć velike sile stvaranja. Bog uvek pomogne da se želja ostvari, jer svaka misao, reč ili delo deo su i njega. U trenutku kada je neka želja dovoljno puta misaono poslata ili izgovorena, ona privućiće dovoljno energije, dovoljno materije i ljubavi da je Bog može pretočiti u materiju, i postaviti na među ljude u obliku okolnosti ili događaja. Bog ne može da pretvori u realnost ništa što čovek prvo nije iskreno, žarko poželeo, ili nešto za čega se čovečanstvo čvrsto ne zalaže. Mnogo umova potrebno je za velike promene.

Bog čeka na ljude! Čeka da ih dovoljan broj počne projektovati misli ljubavi i sklada, da ih većina želi mir i slogu. On čeka da im konačno to bude najvažnije na svetu – ljubav, mir, zdravlje, sloga  i spokoj, a ne novac, odeća, raskoš, prestiž, takmičenje i netolerancija. Bog već dugo strpljivo čeka na trenutak kada će se ljudi opametiti i ka nebu početi da šalju poruke zahvalnosti i sreće, umesto kletvi, kuknjava i večitog nezadovoljstva. Sve što sada govore je - daj mi, Bože; daj mi više, daj mi bolje! Ljudi nikako da shvate da im je Bog dao najmoćniju alatku ikada stvorenu – njihov um – alatku kojom mogu da stvore sve što požele. Ljudski um je svemoguć. Isto kao i božji. Ali, ljudi na tu pomisao okreću glavu, odmahuju rukom. Nikako da počnu da veruju i da upregnu sve svoje snage ne bi li krenuli napred ka božanskom. Dugo već se vrte u krug, čekajući neko čudo da se desi, iako su u čuda davno prestali da veruju.

Ljudi izgubili su veru – veru u ljubav, veru u sebe, veru u bolje dane. Sada još jedino veruju da će im bogatstvo i moć ili status i položaj doneti savršen, srećan život. Previše ljudi na svetu prestalo je da veruje u dobrotu i čovečnost, poštenje i iskrenost kao jedine prave ljudske osobine. Previše njih okreće glavu na drugu stranu kad vidi prizore patnje i bola. Mnogi se samo sobom bave – ne mare za tuđu nesreću i muku. Oni retki koji su drugačiji, koji pate zbog tuđe boli, koji žrvtuju sebe za tuđu sreću, koji sve svoje vreme na zemlji koriste ne bi li svet usmerili u jedinom ispravnom  pravcu , ismevani su ili ignorisani. Takvi, kroz dobra dela ili reči istine i mudrosti, zaboravljajući na lični profit i prohteve, ostatku sveta, mada, često uzalud, pokušavaju da ukažu na to da srlja ka provaliji propasti.

Leno, važno je da shvatiš, sve što je ikada našlo put do postojanja, sada je u velikoj opasnosti. Svaki život, pa tako i ljudski, opstanak cele planete, kao i balans čitavog univerzuma sada vise o tananoj niti.“

Bojan Čupić

Komentari

Komentari