Foto: 
Bob Vonderau

Legenda ili stvarnost, o, presvetli

Šta je to meni svesrdno dato?! Umesto da pišem poeziju, da stvaram, da sam trudna od inspiracije, da sve u meni buja i raste od lepote svega što mi je dato da vidim, šta ja radim... Pišem izveštaje, stalno! Šta se desilo za vreme mojih tamnih sati?! A šta može da se desi kad su me vezali mojim sopstvenim perom i rečima u okove, da ne vidim Mesec, da ne vidim svet, da sedim u ovoj sobi i mrzim zvuk pisaljke i miris hartije, koji sam toliko volela. Zašto? Zato što su moje misli sanjive, moje reči maštovite, zato što me pisanje oslobađa i vodi u druge svetove i sazvežđa, pa ja sam ja, ja treba da gledam ta sazvežđa, ona su moja. Ili možda zato što sam lepa pa sam zato prokleta, jer svi žele barem da pogledaju, ako ne i da dotaknu lepotu. Da li možda zato traže da me orobe, da me pretvore u ličnog pisara trulog sistema, pošto njihove lepe dnevne, svetle novine, afirmativne vesti, njihovi  dugi prsti ne smeju nositi mrlju tame, mrlju tog mastila što se rodilo iz moje tmine. Kasnim u krug, u epicentar, u čeljust crne rupe, jer nisam smela da ga sakrijem samo nekoliko trenutaka od ljudi koji izmile čim se dan pojavi na ovom mom  prozoru, čim tračak svetla prodre u njihov mizerni, mali svet. Oni nadiru sa svojim ustajalim, malim poslovima i strahovima za sebe i svoje bližnje, a ti strahovi podrazumevaju da se svi drugi proždiru i gaze, da se svi pretrvore u mrtvu paprat i trulo lišće, jer nema mesta za sve... Takav je zakon, takav poredak. Ja ne mogu, ja ne spadam u taj poredak. Nisam smela da sakrijem lepotu od onih koji će doći da oplakuju svoje mrtve, i na koje će isto tako odmah zaboraviti ako vide raširena krila novih senzacija, jer im to ispunjava prazninu, duboku, hladnu i gladnu.

Čovečji nagon uvek je jači od nagona bilo koje životinje, i odnosi pobedu nad razumom koji bi trebalo biti jedino ljudska kategorija. Znaš li šta bi bilo sa inspiracijom da je nisam sakrila, uprkos tome što nisam smela? Ubili bi je, i ona bi ušla u legendu i pesme kao mnoge davno pre nje, kao okrutni đavo koji je harao svetom, koji je majke ostavljao bez čeda, koji je palio letinu i domove i kome su na žrtvu morali prinostit device ne bi li se smilovao nad ljudskim rodom.

Da li je to istina? Da li je to pravda? Ne slušaš me, čoveče... A zašto? Ti si sebe uvek uzdizao kao besprekorno pravedno biće, ali čini se, posle svega, da tvoja pravda nije opšta i univerzalna, tvoja je pravda subjektivna i odgovara samo tvojim pogledima na svet, a to je, o presvetli čoveče, tako malo, tako jadno, tako u skladu sa legendama i mitovima ovog malog sveta.

Ana Radojčić

Komentari

Komentari