Foto: 
Micolo J

Letnji dan

Danas je jedan od onih lepih, sunčanih dana, obojen mirisima i zvucima leta starog tek nekoliko dana. Dan, ispunjen sitnicama koje lični, unutrašnji svet, ograđen tvrđavom, održavaju živim, ne dozvoljavajući  nikome da dopre do njega i poremeti ustaljeni, harmonični poredak stvari.

Zraci sunca prosipaju se po cveću koje polako otvara svoje latice upijajući svu svetlost i toplotu, sve boje života, ne mareći za ono što se dešava korak dalje. Ono je slobodno - raste, cveta, živi, uvene, sve tako mirno i bez protivljenja. Ima nešto u tome, što ostaje nepojmljivo čovekovom umu. Neka lakoća ili šta već, ne znam...

Usmeravam svoja čula na lepotu koja dolazi spolja i skupljam svaki njen tračak, smeštajući ga unutar zidova tvrđave, gde će biti zauvek sačuvani u svom iskonskom obliku, netaknutom i  čistom.

Misli se ređaju. Jedna za drugom. Ne znam im broj, a ne mogu ni da ih ukrotim. Davno sam prestala i da pokušavam, jer sam shvatila da više volim da ih, razbacane, skupljam i slažem. I one su slobodne, pa neka ih, neka lete! Vratiće se u vidu odgovora, kad-tad, a neke će, nakratko, oživeti i opet biti složene u glavi, tamo gde stanuje sećanje. Sećanje, satkano od tananih niti leta koja su prošla, od tragova dana, noći, rumenih zora i svega što obično bitisanje čini životom.

I, da! Baš ovoga dana, u ponoć, još jedno leto će biti iza mene. Ono ostaje, a ja idem dalje. U novo leto, starija za toliko da znam da ne treba ništa zatvarati u tvrđave, da lanci i katanci ne pomažu, a opet, šta pokloniti nekome ko je sasvim, sasvim poseban? Nekome, čije su pesme oružje ubojitije od svakog  mača? Nekome, ko zna da prospe sve zvezde po kosi i da ih pred svitanje vrati u oblake? Starija, taman toliko da znam kakvi ljudi mogu da budu, ali da ne mogu bez njih. Kakvi god bili, deo su učenja, odrastanja i različitosti koja ume da boli, ali i da oplemeni. Put, četiri decenije dug, naučio me je mnogo čemu, a pre svega da neka iznenađenja mogu biti lepa i prijatna, bez obzira što su upakovana u male, neugledne  kutije, da neko cveće raskošnog izgleda i mirisa može biti otrovno. Naučio me je da hodam uzdignute glave, čak i kad hodam po mraku… I kad padnem, da ustanem, makar  plačući, ali da ustanem, jer i suze su za ljude. Onaj ko ne plače, nije čovek, kao ni onaj što ne pogreši, ne tuguje, ne voli, ne smeje se…

I ta leta koja su prošla i ona koja će proći, imaju svoje ćudi, ali su, kad se na kraju pogleda, u ravnoteži, kao da neko meri na vagi svaki naš dan, udisaj, svaki osmeh i suzu, svaku ljubav i bol. Kao što vetar oduva oblak, tako nas život nosi na mnogo strana. I pruža mnogo. I oduzima… Po nekim njegovim zakonima, ostavljajući nam mogućnost i priliku da se pogledamo u ogledalo i vidimo njegov odraz na sopstvenom licu.

Pre nego što se ovaj dan na granici između dva leta smiri, i pre nego što nastupi ponoć, čija prva sekunda znači novu deceniju, mislim o tome što dolazi. Sve je lepo, ali i dalje se pitam: šta pokloniti nekome ko je sasvim, sasvim poseban?

Komentari

Komentari