Foto: 
Michael Cheval

Mogući svet Majkla Ševala

Ulja na platnu Michaela Chevala vode me na mesta za koja nisam ni znala da sam spremna da ih doživim. Ovaj iluzionista, naš savremenik, oduševljava me svojom lucidnošću, temama, čudnim idejama. Kao nestvarno pozorište koje priželjkujem da posetim i da budem deo njegove iluzije. Preciznošću u izrazu neprimetno dočarava spoj više svetova, čudnih bića, čudnih situacija. Dečja razdraganost, elegancija stava i pokreta. Nađe se tu ruskih motiva: ukrasno jaje, predeli, carski kostimi…
U svakoj slici je poneka začkoljica, poneka mistična priča koju započinjem i završavam. Kao lep, nadrealan san. Nikad zastrašujući, uvek prijatan i siguran svet u koji bih ušla. U nekim segmentima je slatkasto, skoro kičasto neodoljiv.  Svaka njegova slika čini mi stvarnost održivom.        

Radnje ima i u vodi i vazduhu. Moguće su vožnja bicikla po oblacima, stepenice ka visinama koje vode u nepoznato, ribe koje plivaju kroz vazduh. Ima čudnih prevoznih sredstava, čudnih bića, čudnih igara, hodanja po vodi, žena koja oblači ogrtač od mora. Mašta je potpuno oslobođena stega nemogućeg.

Ima ljubavi među raznim predmetima i bićima ili polu bićima. Kroz slike se provlači osećanje da je ljubav svugde prisutna i da nema granica.

Na slikama su prikazani stabilni nadrealni svetovi u kojima nema ničeg strašnog, nema ružnoće, od ovih slika nema noćnih mora. One daju snagu, novu misao, vetar u leđa i saznanje da je sve moguće i da ništa nije neostvarivo. Slikar, Michael Cheval, rođen 1966. u Rusiji. U svojim slikama uvek doda po neki pečat u kojem oslikava svoju domovinu. To je ujedno i omaž usmeren ka zemlji u kojoj je odrastao, i inspiracija. To su platna slikana uljem, uglavnom manjih dimenzija, na kojima se vidi da je Michael i izuzetan crtač. Ima i slika naslikanih po motivima bajki Andersena, ima i motiva Crvenkape.

Prisutni su stvarni likovi u nestvarnim situacijama. Nestvarni likovi u stvarnim okruženjima. Kostimirana dama čija se haljina pretvara u stepenište po kome hoda paž koji joj donosi pismo, to je toliko lepa scena da se posmatrač ne pita gde su noge te dame.Lađa u obliku školjke – puža s jedrima u kojoj sede zaljubljeni, a školjka plovi po vazduhu. Ne postavlja se pitanje kako je to moguće, veruje se slici. Ali ima pitanja: odakle dolazi ova neobična lađa i kuda plovi? Elementi tajanstvenosti pobuđuju, da još ovo vidim, pobuđuju traganje za lepotom, za novim svetovima. Vrlo je lepo izgubiti se u umivenim i sjajnim bojama i vratiti se nadrealnim stepeništem, u obliku dirki klavira, u novu priču.

Njegove slike se mogu prepričati, kao bajke. A i više slika mogu da čine jednu bajku. Maštovit posmatrač to može dalje da nadograđuje. Čuda su moguća, čuda su pred posmatračem.

Imena slika su kao naslovi bajki: Swansophoneelegy (Labudofonova tužna pesma). Uniformisani dvorski muzičar svira saksofon. A saksofon je u stvari zarobljeni labud čiji se vrat pretvara u saksofon. Svira pored jezera, gleda u razbacane listove po površini vode. Dok dama u čamcu prolazi ili odlazi od njega zajedno sa nekoliko labudova. Pretpostavljamo da odlazi od njega jer svira tužnu pesmu, kako već kaže naslov.

Ovo su slike sa kojih likovi nude aluzije, nude alegorijsku veličanstvenost i pune su detalja koji dopunjuju celinu i posmatraču nude ono što njegova mašta želi.

Komentari

Komentari