Foto: 
Mike Schmid

Moskovski urednik

Već neko vreme pokušavam da napišem tu priču, al’ mi nešto ne ide. Ne znam stvarno šta mi je. Počnem, pa stanem, pa ponovo počnem, pa sve na kraju pocepam i bacim u kantu za otpatke. Oh, kako je teško biti pisac! Sigurno je najteže zanimanje koje postoji. Ma, uveren sam u to! Evo, mozak mi je totalno izmoren, ponestaje mi papira za pisanje, i ono što je najgore, moja omiljena pisaća mašina je počela da se kvari! Ima li šta gore od toga?! Ma, nema! Jednostavno, ne mogu da osmislim tog glavnog junaka, za kojim će masa da poludi. Neće, pa neće! Kao da ne želi da bude otkriven! Sve se nešto mislim, Agata Kristi je imala Poaroa, Konan Dojl svog Šerloka Holmsa, a ja? Koga ja to imam? Ja sam samo propali pisac, u ovom tužnom velikom mestu.

Trudio sam se da se ne forsiram pri stvaranju, časna reč! Pokušavao sam da taj lik dođe sam od sebe, da mi se nekako ukaže. Ali ništa! Jednostavno ga nema! Evo, čak ni sad, dok pišem ovo u svojoj prevrućoj sobi, u ovom oronulom apartmanu, ništa se ne dešava! Votke mi je gotovo ponestalo, a onaj šef Vladimir svaki čas zove i traži moj tekst, koji mu treba danas poslati! Zaista užasna situacija! A taman sam pomislio kako ću stvoriti tog lika, tog heroja, kojeg će masa da zavoli.

Nasuo sam još jednu čašu i pogledao pravo ispred sebe, u zid! Dosada! Obična dosada! Ni trunke inspiracije! Koga na svetu briga za mene, mene? Niko nikad neće čuti za Sergeja Sergejeviča Zinskog! Ah, užasni svete! Zar te nisam dostojan? Ja garantujem, garantujem, da bi me svaki čovek na svetu znao, samo kad bi mi život pružio tu jednu priliku! Uh, šta da radim? Što je najgore, niko neće da mi objavi pesme, priče, a imam već gomilu materijala! Samo kad bi svet znao! Ma, svet mora da zna za Zinskog!

Eto, opet mi đavo ne da mira! Samo se premeštam, čas za stolom, čas na ovom glupavom i neudobnom kauču! Hm, kad se samo pogledam. Ustvari, šta ja uopšte očekujem? Kome moj život može biti zanimljiv, kad ja sam vidim da je dosadan? Nikad se ništa ne dešava, sve je nekako bedno i opet, dosadno. To nije oličenje velikih pisaca. Oni ne žive takvim životom. Oni i od dosade naprave savršenu priču. Eh, ta moja iscrpljujuća profesija!

Nakon što sam kratko zadremao, probudi me buka telefona. Ustao sam kao oparen i javio se na telefon. Bio je to ponovo moj šef, Vladimir Vasiljev. Uh, kako mrzim tog čoveka!

- Sergeju Sergejeviču, vidite li vi koliko je sati?

- Vidim, dvadeset minuta do pet – odgovorih polako i staloženo.

- I vama to ništa ne znači? PA KASNITE ZABOGA, ŠALJITE TAJ TEKST! Vi ste najgori pisac koji postoji!

- Nemam tekst, izgubio sam inspiraciju – dodadoh izmoreno.

- MOLIM?! OTKAZ! SMATRAJTE SE OTPUŠTENIM! – izdera se i zalupi slušalicu. Samo sam spustio telefon i vratio se u svoj dosadni svet, kao da se ništa nije dogodilo. Ček, ček, ček, pa ja imam jednu ideju! Poskočih istog trena sa kauča i dohvatih se pisaće mašine! Remek-delo je moglo da počne da se piše!

Par nedelja kasnije, dok sam šetao nekom uzanom ulicom, zastao sam kraj jedne prodavnice knjiga. Tamo sam ugledao ono što sam oduvek želeo da vidim. Moja zbirka kratkih priča je stajala na vrhu, i rušila sve rekorde prodaje u istoriji književnosti! Knjiga je nosila svima dobro poznato ime, „Prokleti posao Moskovskog urednika“. Ipak je šef poslužio kao inspiracija. Ah, taj dobri gospodin, moj bivši urednik, Vladimir Vasiljev!

Đorđe Grmuša

Komentari

Komentari