Foto: 
dakman

Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj sa naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.

I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha, niti prazno slovo izmedu naših naslova... Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali, fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako previše olako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebezbrižna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam dal' će ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izbljedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Da li me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom 'zauvijek' samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku što sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja…koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja 'nas'. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… Kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali, ova sjećanja su izgubila doticaj sa mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas…telefonska linija. Loš signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti što sam psovku u naše 'mi' ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu ko budaletini šamar.

Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak ko inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet biću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena ko nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. Pusti me da budem ja...i takva da ti zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Antonia Padovan

Komentari

Komentari