Nema tužnije od zvijeri u kavezu

Zar se opet događa? Dosada ubrizgana u vene poput otrova. Nezadovoljstvo što raste enormnim napretkom, a zalijeva ga monotonija. Treba mi promjena. Ne jedna, već miljardu njih.

Ja nisam pobjegla sebi nikada...i uvijek me ona početna strast olako zavaravala da sam pronašla baš to što sam tražila. Ali, početne strasti s vremenom postaju rutina što gubi svoj sjaj, a oni uzdasi uzbuđenja budu zamiijenjeni teškim izdasima što mi daju znak da sam opet u krletki zapela; sličan dizajn, različito postavljene šipke unutar nje po kojima bih skakutala, ali posve isti teret u grudima. Zamka. Ja sam zatvorena, a opet prekasno na to reagiram, te mi je plan bijega sve češće jedino o čemu razmišljam u svojim dosadnim samoćama. Da, ja sam baš poput ptice predivnog pjeva i zadivljujućih boja perja, koju olako uzimaju gospodari krletki da bih samo njima pjevala; da bih samo za njih sjajila. U početku mi daju najveću krletku, da ni ne primjetim koliko sam zarobljena, pa i ja sama budem oduševljena svime što mi nudi novi gospodar... „On mi se divi. On me poštuje. Njemu sam najsjajnija i najljepša.“ – naivno uvjerena tješila bih svoje drugove koji bi navratili ponekad na prozore mog novog zatvora u želji da me izbave što prije od još jednog kaveza bez lakog izlaza.

U početku budem hranjena najskupljim komplimentima i okružena s tisuću sjajnih ogledala raznih vrsta – sve to, dakako, kako ne bih primjetila da je iza tih ogledala samo žica mog kaveza, a hrana koju dobivam postepeno stiže u sve manjim dozama.

Da, opet se događa. Ja postajem svakim danom sve nesretnija. On ili ne primječuje ili ga naprosto više ne zanima. Monotonija raste poput sablasne sjene iznad moje krletke što me nimalo dobronamjerno upozorava da je vrijeme za bijeg... Ja sve rijeđe pjevam, ali sve rijeđe i dobivam pohvale za svoje pjevanje. Hrana komplimenata na očigled postaje sve jeftinija i bezveznija, a moj pogled samosažaljenja, što se odražava iz tek par preostalih ogledala, mi jasno govori da je vrijeme promjena. Sve češće i češće taj pogled biva upućen u njegove prozore u nepriznatoj želji da vidim svoje drugove. A ona strast...živi na infuziji i aparatima. Najteže je sebi priznati kada kreneš otkucavati početak kraja još jednog svog beznadežnog ludila.

Ja sam ptica nebeska i nijedna krletka ovog svijeta nije mi dovoljno velika. Meni fale krošnje svih stabala i moji drugovi svih vrsta perja. Meni fale buđenja u zore mojih divljenja i dočekivanje istih kroz insomnijska ludila samo mojih strasti unutrašnjih svijetova... Bez zavaravanja, bez prolaznih punjenja lažno izmamljenih sjajeva. Meni fali let iznad mora i iznad krovova; svaki dan nova destinacija, bez da ikog osim svojih krila iti pitam smijem li krenuti u neki kraj.

Treba mi promjena... Ili milijardu malih ili jedna velika, a bolna. Jer, nema tužnije od zvijeri u kavezu. A ako je ne pustiš, sama će naći način da bi ti pobjegla. Ova krletka, kao i sve do sad, postala je moja pokora i priznaja. Ja nikad gospodara nisam trebala... Ja sam samo uvijek htjela biti voljena.

Zabluda. Pogreška. Razočaranje i monotonija. Zvijer je postala svjesna, i nema više povratka.

Antonia Padovan