Foto: 
Moss

No comment

„Pustila sam da gazdarica, katolikinja, stavi oko Fransininog vrata scapular da je štiti. Škoditi joj nije moglo. Nisam sedela skrštenih ruku, bila sam spremna da otimam od Smrti svoje voljeno biće. Za tih nekoliko sati upotrebila sam sve svoje znanje: okadila sam krevet, dala joj da popije šarlah i podbel protiv kašlja, gujinu travu za groznicu, jagorčevinu i zovu za pročišćavanje disajnih puteva, majčinu dušicu i dragoljub protiv apatije i difterije. Prelistala sam svoje stare pergamente, tražila najbolje iz herbarijuma, ‘devojčice moja, otvori ustašca, biće ti bolje, videćeš’... I čak sam zaboravila da beležim lekove koje sam probala po prvi put, nisam videla ništa pred sobom, samo sam mislila na svoju Fransin. Osvanulo je jutro sivo i hladno. Nastavila sam da isprobavam jedan lek za drugim. 'Uzmi, samo nekoliko kapi ispod jezika, biće ti bolje, videćeš’… Dala sam joj lincuru za afte, mazala je guščijom mašću po grudima da izbaci sluz, kamilicu da joj se smire podbule oči. Spremila sam supicu da joj se ugreje krv, inhalirala je eukaliptusom da bi lakše disala. Osvanulo je drugo jutro. Ostala sam bez trava i onda sam je trljala rukama, izvodila rituale iznad njenog ležaja, stavila joj u ruke zvečku sa sedam zvončića da tera zle duhove, blagosiljala je, palila tamjan u kandilu, šaputala luteranske molitve koje sam naučila u očevoj kući, zatim katoličke koje sam naučila od filozofa, potom i jevrejske, bajala sam kao veštica, terala uroke kao što to rade vračare… I svanuo je sledeći dan. Kad sam videla da ništa više ne mogu učiniti, sela sam pored nje da joj olakšam bunilo; milovala sam je pogledom, rukama, grejala je svojim telom, priljubila se uz njeno malo lišce da bih ga za svagda upamtila. Proklinjala sam svoju krv i sudbinu, uljuljkivala je pesmicama koje nije mogla da čuje, češljala joj kosicu, i na kraju, poslala da pozovu Renea. Sedmog septembra, šarlah, ne Rene, oteo mi je Fransin zauvek. “

Dejana Savić

Komentari

Komentari