Foto: 
Mark Chadwick

Oni srećnici što svima idu na nerve

Bila sam ispred ulaza tačno u 13h. Možda imam puno mana, ali tačnost je jedna od mojih vrlina. I ne samo to, stvarno sam jedva čekala da vidim mog doktora. On je, naravno, već čekao. Bio je vidno prijatno iznenađen kad me je video sređenu, našminkanu, nasmejanu. Vreme je bilo savršeno. Sunčano , ali ne pretoplo. Otišli smo na „Đavu“. Gde bi drugde na svež vazduh ako živiš u Novom Sadu? Seli smo u jedan od mnogih fino uređenih kafića i, za početak, samo uživali u fascinantnom pogledu na skoro ceo grad.

Oduvek sam volela Novi Sad i nikad nisam imala potrebu da se selim iz njega da bih, recimo, živela u nekom većem gradu, u nekoj „kul“ metropoli. I nikad mi nije bilo draže što ga opet gledam sa najstarije i najimpozantnije građevine u okolini, kao tada. Pažljivo sam slušala Dušana kako priča o svom putu, onog zbog kojeg ga nisam viđala dok sam bila u bolnici. Uživala sam u svakoj njegovoj reči, jer način na koji je govorio u meni je nehotice izazivao takvu reakciju. Žar s kojim je pričao je nesumnjivo postao raritet u Srbiji u poslednjih dvadesetak godina. Većina ljudi, i kad im se nešto lepo desi o tome pričaju kao spikeri na televiziji dok čitaju vesti - kao da samo podnose izveštaj. Dušan je opisivao pejzaže, hotel u kojem je odseo, ljude koje je upoznao i sve je zvučalo kao jedna fantastična avantura. Skoro sam se razočarala kad sam shvatila da je razlog njegovog putešestvija bio seminar na Zlatiboru, a ne obilazak Tutankamonove piramide u Egiptu.

-„Neverovatno sa kakvim zanosom ti sve ovo pričaš. Neko bi pomislio da si išao u Egipat da cunjaš po piramidama“ – morala sam da primetim, shvativši da me pomalo iritira to njegovo oduševljenje malim stvarima.

-„Draga moja, sve je pitanje percepcije. Sve oko nas zavisi od toga kako posmatramo stvari..“

-„Kako to misliš? Stvari su onakve kakve jesu, bez obzira na našu reakciju. Možeš da ih posmatraš kako god i koliko god hoćeš. Realnost je realnost. Bespomoćni smo.“

 - “Nije tačno. Realnost je diskutabilna, relativna, subjektivna i promenjljive prirode. Ti i ja živimo u skoro identičnim uslovima, u istoj državi,u istom gradu, u istom okruženju, a opet, ja sam srećan, a ti duboko nesrećna. Znamo za ljude koji imaju sve što im treba u životu, pa i više od toga, a zaista su nesrećni. Znamo i neke koji nemaju za hleb a ne skidaju osmeh sa lica. Poznajem ljude koji se konstantno žale na nekog ili nešto i stalno im nešto smeta, a znam i neke koji su srećni i zadovoljni šta god imali, gde god bili – znaš one što ti idu na nerve jer su uvek nešto dobro raspoloženi, srećni i zadovoljni?“

-„Da. Oni svima idu na nerve.“ – odgovorila sam hitro, prevrćući očima.

-„Jeste, na žalost, mada, po meni, mi bismo svi trebali da im se divimo i upravo od njih da učimo. Ja sam blizu da postanem član jednog takvog kluba. A planiram i tebe da učlanim, kad-tad.“

Slatko sam se i grohotom nasmejala :

- „Ti baš voliš izazove.“

-„Volim. I nikad ne odustajem.“

-„Nisam ni sumnjala...“ – prosto je izletelo iz mene, veoma sarkastično – „zato i jesi savršen.“

-„Nisam ja savršen, Viktorija, samo imam nešto što većina nema.“

- „Šta?! Više sreće nego pameti?!“

-„Ne, nego znanje i alat za stvaranje sreće.“

-„Ma, to su gluposti. Kako čovek može biti srećan u lošim okolnostima? Prvo ti mora biti dobro uživotu da bi bio srećan. Prosto da ti sve bude potaman.“

-„Prvo i prvo, čovek koji se istinski oseća srećnim se neće naći u lošim okolnostima, a drugo, nije tačno da sreća dolazi samo kada je sve pod kontrolom. Sreća je naš lični izbor. Sreća je svesna odluka. Sreća je unutar svih nas i čeka da je otkrijemo. Sreća se pronalazi upornim vežbanjem.“

- „Ti si lud!“

-„Stvarno? Ja imam posao koji volim. Imam svoj vlastiti stan koji sam opremio po poslednjoj modi.  Studirao sam šta sam hteo i to u inostranstvu ,o čemu sam od malena maštao. Zdrav sam, dobro raspoložen  i srećan .  Ostatak sveta juri neke društveno-postavljene ciljeve koje kada ostvari mrzovoljno kreće u ispunjenje sledećih. Nesrećni su, razočarani, preplašeni od života i samih sebe; tumaraju kao zombiji u nadi da će im se sudbina nekim čudom promeniti sama od sebe. I pate, svi pate. Hajde onda ti meni reci, ko je ovde lud? “

Bojan Čupić

Komentari

Komentari