Foto: 
Andreas Levers

Šta je pesnik hteo da kaže?

Šta je pesnik hteo da kaže? Jedno je od najbesmislenijih i najidiotskijih pitanja koja se u ovoj i ovakvoj civilizaciji mogu postaviti. „Da je hteo bilo šta da kaže, napisao bi razglednicu“, govorio je Josif Brodski. „I stablo jabuke daje plod, a da uopšte ne zna ni kako ni zašto“, govorio je Vasko Popa pokušavajuši da objasni neobjašnjivo – kako nastaje pesma.

Sličnih tumačenja ima bezbroj, a sva se slažu u jednom da pesma, za razliku od svih, ili mnogih drugih umetničkih dela, nema funkciju da nešto kaže, niti ima potrebu da bilo šta saopštava na način na koji to neki očekuju.

A šta je pesma, kako nastaje, u čemu je njen smisao, i sve ostalo što se pesme tiče, pitanja su na koja su, kroz istoriju, mnnogi pokušavali da odgovore, ali što je više bilo pokušaja, odgovori su postajali sve udaljeniji, pa je fenomen poezije postao gotovo potpuno nedokučiv i obavijen koprenom tajanstvenosti koja ga čini još izazovnijim za razotkrivanje.

I, reklo bi se, da nema uma koji nije sebi i svima nama, pokušao da saopšti svoj pogled na ovu problematiku, mada, sada je sasvim izvesno – uzaludno. I onda dolazimo do još jednog fenomena, da postoji toliko tumačenja poezije koliko i tumača.

A poezija i dalje čuva svoju tajnu, čak postaje i sve tajanstvenija i sve se više opire bilo kakvom tumačenju u pokušavaju da je odgonetne. Jer poezija nije ni šifra, ni zagonetka, a ni bilo šta drugo, poezija je, jednostavno, poezija. I to je sve do čega smo uspeli da dođemo.

Ipak, dok god bude poezije, a biće je dok bude postojao čovek, biće i pokušaja da se ona definiše, ili da se bar načini pokušaj u tom pravcu. Svaki pesnik ima pravo na to, mada mnogi to pravo uopšte ne koriste, valjda svesni uzaludnosti rezultata. To što ima pesnika koji nikada nisu napisali ni jedan stih, još jedan je fenomen samo u poeziji prisutan. Niko ne spori da se može pesnički živeti i misliti, a da pesma kao takva nikada ne iscuri u onom nama prepoznatljivom obliku.

Muzika je kosmička pojava i, reklo bi se, trebalo bi je samo izvući iz vaseljenskih prostora u kojima obitava i prilagoditi je čulima, čime ona i dalje ostaje muzika.

Poezija nije ni to, ona nastaje ni iz čega služeći se rečima, ili samo glasovima, i postaje poezija, smislena ili besmislena, po našim kriterijumima, pojava koja je, ako je uspešna, najbliža poimanju božanske kreacije. Ipak, daleko smo od toga da svakog tvorca pesme poistovetimo sa božanstvom, mada su retki sasvim blizu takve počasti.

Štaviše, za razliku od mnogih ljudskih delatnosti kojima prethodi određeni postupak i alat, za poeziju se čak ne zna ni kako nastaje, a može nastati na bezbroj načina.

To što poezija nema svoje izražajno sredstvo, već se koristi postojećim jezikom, odnosno elementima tog jezika prilagođavajući ih sopstvenoj svrsi, samo je čini magijskim činom koji svojom mnogosmislenošću ili besmislenošću, postaje univerzalan.

Neizgovorena pesma isto je što i ptica vezanog kljuna zatvorena u kutiji šibica. Sve je tu, ali ničega nema, bar ne u onom smislu u kojem bi trebalo da ga bude.

Pa, kako nastaje pesma i šta je potrebno da se ona dogodi? Odgovora ima koliko pesama i pesnika, ali pravi odgovor, nešto kao uputstvo za nastajanje pesme, niko nije u stanju da dâ. Mnogo je elemenata koji se mogu na različite načine dovoditi u vezu, a ni jedan od njih nije formula. Uostalom, to nije ni važno budući da poezija može biti, ili već jeste, ni na šta izvan sebe upućena igra u jeziku, igra reči, i to mi se čini jednom od najboljih definicija poezije. No, kao što sam rekao, ni poriv, ni način, ni sredstva u nastanku poezije, uopšte nisu bitni, bitno je ono što postoji, a što možemo nazvati poezijom, pa čak i ono što ne možemo nazvati poezijom, što ne postoji, ali jednog trenutka može da se desi i da izleti iz kaveza u kojem je sputano i zaleprša krililma ioglasi se prepoznatljivim, ali nedokučivim cvrkutom, ako to cvrkut uopšte i jeste, a ne rika, guk ili šum opalog lista.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari