Foto: 
Mark Chadwick

Život je pustinja

To je to, zar ne? Još jedna uzaludna bitka je izgubljena. Nisam ni stigao da izvučem mač, a već sam proboden na više mesta. Krvarim. Možda je bol slatka, ali je neverovatno čudna. Preispitujem je, kako vreme prolazi. Plašim se, iako u sebi krijem jačinu. Zbog čega se i ne bih plašio? Čovek je stvoren da bi pronašao plamen u kojem će izgoreti. Na kraju krajeva, sve se svodi na isto. Slepo tumaranje, bez svedoka. Verovao sam u blistava lica koja se pojavljuju katkad u mraku. Znaš ona, koja poniru duboko u dušu, čineći mene samo pijunom koji verno iščekuje svoj zamišljeni kraj.

Kažu da je iluzija samo varka. Nešto što se nazire između dve planine, što podseća na izlazak Sunca, a ustvari je samo kamen koji sija na obroncima, bez ikakvog razloga. Kako da nateram oči da ugledaju punim sjajem svet? Sve ono što mi se prikazuje, prolazi kroz filter moje mašte. Šta je onda stvarnost? Ono šta ja mislim da si ti, ili ono što ti zapravo jesi?

Putnik zamišljeno korača stepama, želeći da umre u pustinji. On proklinje visoke trave, i čezne za peskom koji bi ga oplemenio. Ponekad poželi da se zaustavi u njoj i odigra svoju ulogu nestanka, no nešto što se predstavlja kao viša sila, baš onaj suvoparni glasić u glavi, mu ne dozvoljava da se privikne na vodu, životinje, život sam po sebi. Oseća se kao stranac. Njegove livade su dine, ljude koje želi da posmatra on izmišlja.

Realnost je delovala lepše, iako je patnja bila okidač svega toga. Ovde, na prokletoj stepi, on mora živeti sa stvarnošću koja ne zavisi od njega. Mora prihvatiti svet u svom punom obliku, i ne dozvoljava mu se da zamišlja i da se osamljuje. Njegova egzistencija zavisi od položaja zvezda od jutra do mraka. Nije on samoubica, već njegova iskrena priroda ne želi da prihvati surovi svet koji ga okružuje.

Jednom je čak pružio šansu dečaku koji je nosio buket najrazličitijih boja. Kičica koja je bojila situaciju, kao da se nasred ugasila, samim tim svaka polovičnost servirana je kao umetničko delo. Iako je video više od prosečnog čoveka, nije mogao da se prepusti i živi kao mali dečko sa buketićem. U njemu je video svu nevinost ovog sveta. Baš onaj izraz, koji mu je bio potreban, da bi se uskladile nijanse između crno-belog sveta i raznobojnog detinjastog. Gledajući njega, setio se sebe i svojih kolorita. Nijanse su iz cvetne nevinosti prešle u neutralni ton, da bi se na kraju izgubila svaka moć primećivanja.

Jedino je umetniku dozvoljeno da zamišlja svet bez uticaja ozbiljnosti. Njemu je data mogućnost da u skrivenim predmetima otkrije svetlost; da nagovesti umesnost sveta bez obzira na patnju; da ponovo dečjim osmehom uspostavi jedinu iluziju koja je potrebna čoveku, volju za životom. Ostale iluzije su tu da bi se srušile.

To sam shvatio kao umetnički poduhvat. Detinjstvo je doba izgradnje, zrelost je zadužena za rušenje. Čitavog svog života gradio sam kule, na svakoj sam posedeo dobar deo života, posmatrao sa njih okvire ovog sveta, pokušavao da u horizontu prozrem budućnost. Skakao sam sa jedne na drugu, želeći da ugledam što više, al’ jedino što sam mogao da vidim, to je sreća okružena maglom. Veštačka tvorevina, kada bolje razmislim, u svakom slučaju, meni je delovalo kao jedina realnost. Ali koliko god da sam kula izgrađivao, nisam nijednom uspeo da prevaziđem maglu. Iako je svaka sledeća bila viša od prethodne, nikako nisam mogao da prozrem kada će nastupiti poslednji stepen. Kako sam se približavao punoletstvu, različite misli su mi padale na um.

Sumnja, još jedan izraz besnila, nepoverenja. Šta je to što me je nateralo da se zapitam?

U surovosti se prepoznaje danas. Kada sam prvog puta osetio razočaranje, tada je obala postala verovatnija. Svet je polako počinjao da dobija obrise sivila. Gumica urezana u mojoj svesti brisala je maglu, a ispod nje moglo je da se primeti nešto što me je podsetilo na haos. Nije da ja bežim od toga, ili tome slično, ali svakako, pomislio sam da sam svih ovih godina zamišljao, projektovao, verovao, sve samo ne video; čistim, suznim očima, još jedan stepen ludila. Ta poslednja kula koja me je vinula u visine nakon saznanja, krenula je da se ruši, da se raspada. Kao kule od karata ili domine koje pogrešnim potezom krenu da vilene, moje kule rušile su jedna drugu, i sve što sam stvorio dok sam verovao, krenuo sam da gubim. I baš kada sam bio na vrhu, počelo je sve da se spušta.

Na kraju ću stići i do zemlje. Kružna varijanta života. Čovekova potreba da gradi iluziju, da bi je nakon toga izgubio.

Barem kao pisac, mogu u trenucima pada da se prisetim nekadašnjeg osećanja i, umesto da pogureno čekam da me polože u zemlju, moram bez osećanja krivice, sa znanjem da nemam vremena da napišem sve što mi pada na pamet, da ostavim nešto iza sebe. Nije to zbog slave, niti zbog pokolenja, već zbog toga što život nema poentu, ako ne uspem da se izrazim.

Zbog toga neću pognuto da posmatram iluzije kako nestaju, već ću svojim delima da ih održavam u životu. Neko bi rekao da je to bežanje; ja to više vidim kao potrebu čoveka da izrazi nezadovoljstvo, da ispliva na površinu, bez obzira na dubinu u kojoj se nalazi, samo zbog tog jedinstvenog daha, koji će mu dozvoliti da se ponovo vine u mračne dubine. Mogao bih da čekam taj čudesni ton gušenja. Mnogo simfonija se završilo na taj način. Dirigent je spustio ruke, i niko više ne progovara. Iščekuje se poslednji aplauz. Zamišljena sreća koja dobija svoju veličinu tek na samom kraju.

Ali ne želim da zaboravim sve ono što sam video, i da dozvolim da me utmala stvarnost ščepa za rukav, već moram u koštac sa njom da idem, pa makar sve vreme padao; znaću da sam umro sa željom da preživim. 

Stefan Megić

Komentari

Komentari