Foto: 
The Real Cloud2013

Vratimo i afirmirajmo čitalačku kulturu!

Rezultati raznih istraživanja u Srbiji donose poražavajuće podatke o tome koliko se čitaju knjige. Neću vjerovati uzorcima nasumice odabranih i anketiranih i primiti do da dvije trećine, a kako neki iznose podatak od čak 80% ljudi uopće nikad “ne otvara knjigu”. Neću tu uzeti ni procenat visokoobrazovanih ljudi u Srbiji, jer knjiga ne pripada samo njima, već svima i svakom čovjeku. Međutim, svjedokom sam da je knjiga daleko manje “cool”, “in” ili “u trendu” kod ljudi, i da mnogi van formalnog obrazovanja, niti žele, niti imaju interesa, niti shvataju šta znači čitati, treba li im to, zbog čega i zašto znati uopće nešto ili o nečemu. Zapravo, možda je više poražavajuće kada visokoobrazovani ljudi nakon studija prestanu čitati čak i ono što im je u okviru struke, ali ništa manje nije ni to da i ostale strukture stanovništva bježe od knjige, jer smatraju da njima knjiga ne treba biti bliska. Najporaznije je što je među mladima prisutno mišljenje da je knjiga stvarza “štrebere”, a da se malo načitaniji čovjek, žargonski naziva “filozofom”, ili čak luđakom. Tako se stvara percepcija, ponovo kažem, ne ulazeći u rezultate statistika, već obrađujući lične opservacije, promatrajući društvene procese, te cjelokupnu društvenu zbilju kroz susrete sa ljudima raznih profila i raznih statusa.

Ako se pitamo, kako je Srbija plodna zemlja tabloida, crnih i žutih novina, te rijalitija i telenovela, možemo da zaključimo da toj poraznoj pojavi u zemlji, te svo prelaženje granica iz dana u dan, dugujemo općoj informiranosti o tome šta to mi zapravo tražimo, te nam se prema tom izboru konkretno i nudi. Televizija, štampa, a u korak sa njima i elektonski mediji, svoju ekspanziju doživljavaju upravo iz razloga što njihovu gledanost ili čitanost, a najbolje rečeno – praćenost, podižu oni kojima je knjiga najveći neprijatelj. Katastrofalno je posebno to što ljudi koji ne čitaju i koji nemaju naviku da čitaju opće, svaku vijest mogu primati iz naslova, slike ili kratkog tonskog zapisa, i da tako prema pročitanih par riječi, mogu da formiraju u svojoj svijesti i ljubav i mržnju i prihvate duboku neistinu o nekome, nečemu, ili čak o sebi, ako se i to desi. Kako ih ubijediti da je suprotno tom mišljenju, knjiga prijatelj, a sve ponuđeno suprotno onoga što gaje u svojoj svijesti, pitanje je za sve nas. Neki način da čovjeku knjiga postane mili prijatelj, mora da postoji. Zapravo, nema drugog rješenja – mora postojati.U suprotnom, na svo naše samovoljno odricanje svijesti, imaćemo i potpunu ponudu koja će dehumanizirati i obesmisliti čovjeka kao čovjeka, te ga svesti na nivo isključivo životinjskih potreba i poriva.

Ko ne čita, taj i ne razmišlja. Pored toga što ne razmišlja, ništa i ne zna. Kada ne zna, neko drugi “zna za njega”. Kada neko drugi “zna za njega”, obično je to znanje pogrešno, manipulativno ili potpuno destruktivno. U političkom, ekonomskom, te u svakom društvenom smislu, čovjek koji ne prepoznaje, nema svoje mišljenje ili nema mogućnosti da utječe, nije ništa drugo do rob svoje stvarnosti. A njegova stvarnost je neznanje.

Ne moramo biti oni koji “mlate praznu slamu”. Hajdenekaovo “nagovaranje” na čitanje ne izgleda kao takvo. Pogledajmo malo društva sa većim procentom čitalačke kulture. Koja su to društva? Pa, sigurno je da su u nečemu ispred nas. A gdje su veći argumenti od onih da su svoj napredak i kvalitet života podigli do određenog nivoa jer su razvijenije svijesti. Nisu razvoj nekome društvu donijeli samo genijalci i intelektualci, već svi oni koji su razvojem percepcije bili skloni da traže dobro, odbacuju loše, te se bore za kvalitet života koji se ogleda u iskorišćavanju prava, mogućnosti i raspoloživih resursa života.

Porazne su sve te, na početku ovog teksta grubo predstavljene statistike u koje ne želim da vjerujem, ali nijesu daleko od gorke istine koju treba prihvatiti. Kada pamet zaćuti, glupost divlja. Razloga što sve ovo ne smije biti tako imamo u statistikama, ali i cjelokupnom društvenom kontekstu razvijenih zemalja u Evropi, a kada šire sagledamo gdje su oni, a gdje smo mi, mogli bi doći do određenog zaključka zašto čitalačku kulturu treba hitno vratiti i afirmirati. Ta misija je naša. Za početak, pričajmo o knjigama, poklanjajmo knjige, pričajmo o tome zašto je to dobro...

Dženis Šaćirović

Komentari

Komentari