Foto: 
James Yeramian

Whos the fckn Dylan Horman???

Juče me uhvati neki nemir pa se uputih napolje uprkos paklenim vrućinama. Onako ošamućena letnjom žegom, čkiljim ispod tamnih naočara ne bih li ugledala nešto novo i drugačije na ovom dosadnom i pregorelom svetu. Kad, ne lezi vraže! Zanimljiva pojava, tik pred mojim očima!

Čovek ide ulicom i šapuće...

Za njim, jedan po jedan, kreću da hodaju neki magični likovi. Gledam i ne verujem. Medju njima prepoznajem sve one koje volim: Femi Diume, Gugutu, profesora Radulovića i njegovu pokojnu ženu, Silvestra, Vasilisu Prekrasnu, Zarjavele trobente, tu je i Colpo Morte, Hannah Montana,Glavna operativna grupa NOVJ za prodor na Istok, Kaniballa, neki nosioci zlatnih medalja za one koji najlepše pokvare veče, okrugli snovi, svilene uspavanke, jedno čudesno zrno bibera što se uporno zavlači pod kožu, nevidljive pesme, jedači meseca, jedna Poljska bolnica, Mala, Ptica, Saturn i Dylanove cipele od blata...

Kolona je odavno postala nepregledna. Da će se to dogoditi, moglo se naslutiti još od  Bibera, a sad se ta slutnja samo potvrdjuje odletanjem u svet 99 nevidljivih pesama i jednom koja je magični ključ za sve ostale, ako se zna upotrebiti.

Ko je uopšte taj šetač i odakle mu moć da šapuće i hipnotiše, da vodi za sobom čitavu tu bulumentu ludaka i mudraca, nevinih i grešnih, voljenih i nevoljenih, rodjenih i nerodjenih, naših i tudjih, slabih i jakih, zardjalih ili srebrnih? Raspitivala sam se po svetu. Rekoše mi neki mudri ljudi da je to Dylan Horman, entitet koji poseduje Aleksandra Pavlovića, igra se njegovom biti, njegovim rečima, šapatima, hodom preko granica, zviždukanjem koje priziva potpuno drugačiji pogled na poeziju, čoveka, život, ljubav, slobodu, ideju...

Kako sve to razumeti?

Pa, jednom mi je jedan čovek šapnuo kako on to radi.

“Govorili su mi da ne treba mnogo misliti o snovima,
samo treba zatvoriti oči i disati.
Govorili su mi kako ne treba biti ceo u pola života
niti pola umreti na kraju celog vremena.
Govorili su mi da treba samo da se umirim,
kao glina,
kao kreč...”

Pitala sam ga: 

“Hoću li tako saznati Whos the fckn Dylan Horman? Šta će se desiti, šta ću tako važno uz poeziju razumeti,  ako te poslušam, ako zatvorim oči i dišem, ako se umirim kao glina, kao kreč?”

Reče mi:

“Kada bi se pisma pisala unatraške

pismo za tebe bi počelo...”

Baš tako! 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari